Page 35 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

previše sam toga primala kao gotovu činjenicu; vjerovala sam

sudbini, u ono doba. Čuvat ću ih u višem ormariću, rekla bih.
Nemoj ih uopće čuvati, rekao bi. Ne upotrebljavamo ih ni za što.
Za smeće, rekla bih. On bi rekao…

Ne ovdje i sada. Ne ovdje gdje ljudi gledaju. Okrećem se, vidim
svoju siluetu u debelom staklu dućanskog prozora. Izlazimo, i na

ulici smo.

* * *

U susret nam dolazi skupina ljudi. Turisti, čini se da su iz
Japana, možda neka trgovačka delegacija na razgledanju

znamenitosti ili upoznavanju lokalnog kolorita. Sićušni su i uredno
odjeveni; svatko ima svoj fotoaparat, svatko - i muško i žensko -

svoj smiješak. Ogledaju se, sjajnim pogledima, nakrećući glave
poput crvendaća, agresivno vedri, pa ne mogu odoljeti da se ne
zagledam u njih. Prošlo je mnogo vremena otkako sam vidjela da

žene nose takve kratke suknje. Jedva im prekrivaju koljena, pa se
ispod suknji vide noge, gotovo gole pod tankim čarapama,

upadljive cipele visokih potpetica, a oko stopala remenčići nalik na
profinjene napravice za mučenje. Žene se njišu na zašiljenim
potpeticama kao na štulama i teško uspostavljaju ravnotežu; leđa

im se povijaju u struku, pa im stražnjice strše. Glave su im
nepokrivene, a i kosa im je izložena pogledima u svoj svojoj

tamnosti i spolnosti. Usne su im premazane ružem, crvenim, koji
ocrtava vlažne usne šupljine, poput črčkarija na zahodskim

zidovima iz onoga doba.
Zaustavljam se. Glenova zastaje pokraj mene, i znam da ne

može skinuti oka s tih žena. Očarane smo, ali nas prizor i odbija.
Kao da su neodjevene. Trebalo nam je tako malo vremena da
promijenimo mišljenje, o takvim stvarima.

Pada mi na um pomisao: i ja sam se nekoć tako odijevala. Bila je
to sloboda.

Nekad su to zvali pozapađivanjem.