Page 34 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Glenova i ja stigle smo do tezge. Pružamo bonove i jedan Čuvar

knjiži njihove brojeve u kompjuregistar, a drugi nam daje robu,
mlijeko, jaja. Stavljamo je u košare, izlazimo prolazeći mimo
trudnice i njezine pratilice koja pokraj nje izgleda žgoljava,

usukana; baš kao i mi ostale. Trudničin trbuh djeluje poput golema
ploda. Strahobalan, riječ iz mog djetinjstva. Ruke joj počivaju na

njemu kao da ga brani ili kao da crpi nešto iz njega, toplinu i snagu.
Dok prolazim, gleda me ravno u oči, i ja je prepoznajem. Bila je

sa mnom u Crvenom centru, jedna od miljenica Tetke Lydie. Nikad
mi se nije sviđala. U prijašnje doba zvala se Janine.

Janine me gleda, i u kutovima njenih usta zalebdi pritajen
osmijeh. Letimice baca pogled na moj ravni trbuh ispod crvene
haljine i krila joj zakriju lice. Vidim joj samo djelić čela i crvenkasti

vršak nosa.

* * *

Zatim odlazimo u Svemeso ispred kojega na dva lanca visi velik
drveni svinjski kotlet. Ovdje nema velikog reda: meso je skupo, pa

ga ni Zapovjednici ne jedu svaki dan. Glenova ipak kupuje odreske,
već drugi put ovaj tjedan. Reći ću to Marthama; uživaju čuti takve
pojedinosti. Neobično ih zanima kako se vode druga domaćinstva;

ti sitni tračevi pružaju im priliku da se ponose ili negoduju.
Uzimam pile, omotano papirom i zavezano vrpcom. Danas više

nema toliko plastike. Sjećam se onih bezbrojnih bijelih plastičnih
vrećica iz samoposluga; nisam ih htjela bacati, pa sam ih trpala

ispod sudopera sve dok se ormarić ispod njega nije pretrpao, i kad
bih otvorila vratašca, gomila vrećica iskliznula bi i prekrila pod.

Luke je znao gunđati zbog toga. Povremeno bi uzeo sve vrećice i
bacio ih.
Mogla bi navući koju na glavu, rekao bi. Znaš kako se djeca

vole igrati. Ona to ne bi nikada učinila, rekla bih. Već je velika. (Ili
suviše pametna, ili suviše sretne ruke). Ipak bi me podišla jeza od

straha, a potom od osjećaja krivnje što sam tako nepažljiva. Istina,