Page 36 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Japanski nam turisti prilaze, cvrkućući, i mi prekasno okrećemo

glave: naša su lica viđena.
Tu je i prevodilac u standardnom plavom odijelu i kravati s
crvenim uzorkom i iglom u obliku krilatog oka. Izdvaja se iz

skupine i staje pred nas zapriječivši nam put. Turisti se sakupljaju
iza njega; jedan od njih podiže fotoaparat.

»Oprostite« obraća nam se objema, prilično ljubazno.
»Pitaju smiju li vas fotografirati.«

Gledam u pločnik, odmahujem glavom. Smiju vidjeti samo bijela
krila, djelić lica, bradu i dio usta. Oči ne smiju. Dobro znam da ne

smijem pogledati prevodiocu u lice. Većina prevodilaca su Oči, tako
se barem priča.
Također dobro znam da ne smijem reći »da«. Smjernost je

nevidljivost, govorila je Tetka Lydia. Nemojte to nikada zaboraviti.
Kad vas netko vidi… vidi… znači… glas joj je drhtao… da prodire u

vas. A vi, djevojke, morate biti neprobojne. Nazivala nas je
djevojkama.

Do mene Glenova također šuti. Zatakla je ruke u crvenim
rukavicama u rukave da ih sakrije.

Prevodilac se ponovno pokreće prema skupini, priča im nešto
stakato. Znam što će reći. Znam te štosove. Govorit će im da
ovdašnje žene imaju drukčije običaje, da zurenje u njih kroz leće

fotografskih aparata smatraju nasiljem.
Gledam u pločnik, opčinjena ženskim stopalima. Jedna žena

nosi sandale, otvorene na prstima, noktiju premazanih ružičastim
lakom. Sjećam se mirisa laka, njegova mreškanja na noktu kad ga
prebrzo premaže drugim slojem, svilenkasta trljanja prozirnih

hulahupki o kožu, osjećaja u nožnim prstima kad ih potisneš u
otvor na cipeli cijelom težinom tijela. Žena s obojenim noktima

prebacuje težinu s jednog stopala na drugo. Osjećam njezine cipele
na vlastitim stopalima. Miris njezina laka za nokte pobuđuje u meni

glad.
»Oprostite« ponovno nam se obraća prevodilac da privuče našu