Page 39 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

stotina godina. Ne koriste je kao crkvu već kao muzej. Unutra vise

slike žena u dugim, sumornim haljinama, kosa im je pokrivena
bijelim kapama, te slike kreposnih muškaraca, nenasmiješenih, u
tamnim odijelima. Naši preci. Ulaz je besplatan.

Međutim, ne ulazimo u crkvu, već stojimo na puteljku i gledamo
groblje. Stari nadgrobni spomenici još su ovdje, istrošeni, nagrizeni,

s lubanjama i ukrštenim kostima, memento mori, s anđelima
bucmastih obraza, krilatim pješčanim urama da nas podsjete na

prolaznost života, te, iz nekog kasnijeg stoljeća, urnama i vrbama,
za oplakivanje.

Nitko nije dirao ni nadgrobne spomenike ni crkvu. Vrijeđa ih
samo novija povijest.
Glenova obara glavu, kao da se moli. Svaki put se tako drži.

Možda, razmišljam, ima i ona nekoga, nekoga posebnoga na
drugom svijetu, muškarca, dijete. No, ne mogu potpuno u to

vjerovati. Smatram je ženom za koju je svaki čin stvoren radi
predstave, za koju je gluma više nego pravi čin. Nastoji to dobro

iskoristiti.
No, zacijelo i ja njoj tako izgledam. Kako i može biti drugačije?

Okrećemo crkvi leđa i pred nama je ono što smo zapravo došle
vidjeti: Zid.
I Zid je star nekoliko stotina godina; ili više od stotinu,

najmanje. I on je, poput pločnika, sagrađen od crvene opeke, a
nekada je zacijelo bio bez ukrasa ali lijep. Na vratima su sada straže,

a nove ružne reflektorske svjetiljke montirane su na metalnim
stupovima iznad njih, s bodljikavom žicom duž podnožja i s
krhotinama stakla u betonu pri vrhu.

Nitko ne prolazi svojevoljno kroz ta vrata. Mjere opreza
predviđene su za one koji izlaze, premda bi, uz elektronske alarmne

uređaje, bilo gotovo nemoguće doprijeti već i samo do Zida s
unutrašnje strane.

Pokraj ulaznih vrata visi šest novih tijela, s omčama oko vrata, s
rukama svezanima sprijeda, glava u bijelim vrećama nakrenutih na