Page 54 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

U ovoj kući svatko svakome na nečem zavidi.

»Imaju naranče« kažem.
»U Medu i mlijeku. Još ih je ostalo.« Nudim joj tu predodžbu
poput dara nebeskog. Želim joj se dodvoriti. Jučer sam vidjela

naranče, ali nisam rekla Riti; jučer je bila suviše čangrizava.
»Mogla bih ih sutra donijeti ako mi dadeš bonove za njih.«

Pružam joj pile. Htjela je odreske za danas, ali ih nije bilo.
Rita gunđa, ne pokazujući ni zadovoljstvo ni odobravanje.

Razmislit će, razabire se iz gunđanja, kad joj se prohtjedne.
Razvezuje vrpcu oko pileta i razmotava satinirani papir. Bocka pile,

savija krilo, gura prst u šupljinu, vadi iznutrice. Pile ondje leži, bez
glave i nogu, naježene kože kao da drhti.
»Dan kupanja« kaže Rita ne gledajući me.

Cora ulazi u kuhinju iz ostave u stražnjem dijelu kuće u kojoj
drže četke i metle.

»Pile« kaže, gotovo zadovoljno.
»Mršavo je« reče Rita »ali će morati dostajati.«

»Nije bilo izbora« kažem. Rita me i ne sluša.
»Meni se čini dovoljno veliko« kaže Cora. Brani li me? Pogledam

je da provjerim da li bih se nasmiješila; ali ne, ona misli samo na
jelo. Mlađa je od Rite; zrake sunca, koje se koso probijaju kroz
zapadni prozor, osvjetljavaju joj kosu, s razdjeljkom i začešljanu.

Zacijelo je još nedavno bila lijepa. Mali ožiljci, poput prištića,
obilježavaju joj i jedno i drugo uho na resicama gdje se koža

navukla preko rupica za naušnice.
»Veliko« kaže Rita »ali mršavo. Trebala si im to skresati u lice.«
obraća se meni i prvi put me pogleda u oči.

»Nisi baš bilo tko.« Misli na Zapovjednikov rang. No, u drugom
smislu, u svojoj glavi, misli da sam bilo tko. Prešla je šezdesetu i ne

mijenja mišljenje.
Prilazi sudoperu, rukama brzo prolazi ispod pipe, briše ih

krpom za posuđe. Krpa je bijela s plavim prugama. Krpe su
oduvijek iste. Katkada me ti tračci normalnosti zaskoče, kao iz