Page 53 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

stražnjem dijelu učionice, kao da se zelena buka na stropu otvara i

silazi Bog u oblaku pudera za lice Pink Pearl, kroz žice i vodovodne
cijevi. Morate shvatiti da su one poražene žene. One nisu mogle –
Glas bi joj se tu prekinuo, pa bi nastala stanka, i čula bih uzdah,

kolektivni uzdah oko sebe. Nije bilo uputno čuškati ili se vrpoljiti za
tih stanki. Tetka Lydia mogla izgledati odsutna duhom, ali je

opažala svaki trzaj. Stoga se čuo samo uzdah.
Budućnost je u vašim rukama, nastavila bi. Pružila bi ruke

prema nama, drevnom gestom koja je značila i davanje i poziv da se
spremimo za zagrljaj, za prihvaćanje. U vašim rukama, govorila bi

gledajući u svoje ruke kao da u njima nalazi nadahnuće. No, u njima
nije bilo ničega. Bile su prazne. Naše su ruke morale biti pune, pune
budućnosti; mogle smo je držati u rukama, ali ne i vidjeti.

* * *

Obilazim kuću i prilazim stražnjem ulazu, otvaram vrata,

spuštam košaru na kuhinjski stol. Stol je izriban, nema više brašna
na njemu; današnji kruh, tek ispečen, hladi se na rešetki. Kuhinja

odiše mirisom kvasca, nostalgičnim mirisom. Podsjeća me na druge
kuhinje, kuhinje koje su nekada bila moje. Odiše mirisom majke;
premda moja majka nije pekla kruh. Odiše mojim mirisom,

nekadašnjim, kad sam bila majka.
To je izdajnički miris, i znam da ga moram isključiti.

Ondje je Rita, sjedi za stolom, guli i reže mrkvu. Staru mrkvu,
debelu, prošlogodišnju, obraslu bradom zbog prezimljavanja u

spremištu. Mladu mrkvu, nježnu i blijedu, neće još tjednima
pripravljati. Nož kojim se služi oštar je i sjajan, mami. Rado bih

imala takav jedan.
Rita prestaje sjeckati mrkvu, ustaje, vadi pakete iz košare,
gotovo pohlepno. Jedva čeka da vidi što sam donijela, premda se

uvijek mršti dok otvara pakete; ništa što donesem5 ne može je
potpuno zadovoljiti. Misli da bi to sama bolje obavila. Radije bi išla

u kupovinu, donijela ono što sama želi; zavidi mi na tim odlascima.