Page 55 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

zasjede. Obične stvari, uobičajene, podsjetnik, poput udarca. Vidim

krpu izvan konteksta i ostajem bez daha. Za neke se stvari nisu
toliko promijenile.
»Tko će paziti na kupanje?« Rita se obraća Cori, ne meni.

»Moram smekšati tu pticu.«
»Ja ću, poslije« kaže Cora »kad obrišem prašinu.«

»Nemoj samo zaboraviti« kaže Rita.
Razgovaraju o meni kao da ih ne čujem. Za njih sam obični

kućanski posao, jedan od mnogih.

* * *

Dobila sam voljno. Podižem košaru, izlazim kroz kuhinjska vrata
i hodam hodnikom prema velikom satu u drvenom ormariću. Vrata

dnevne sobe su zatvorena. Sunce prodire kroz lepezasto staklo i
ocrtava boje na podu: crvenu i plavu, grimiznu. Načas zakoračim u
boje, pružam ruke; pune se cvjetovima svjetla. Uspinjem se

stubištem, a lice mi je, daleko i bijelo i izobličeno, uokvireno u
zrcalu na hodniku, koje se izbočilo poput oka pod pritiskom. Vodi

me prljavoružičasti prostirač dugim hodnikom na gornjem katu,
natrag u moju sobu.

* * *

Netko stoji na hodniku, blizu vrata sobe u kojoj boravim.
Hodnik je sumračan, to je muškarac, okrenut mi je leđima;

gleda u sobu, tamna silueta prema svjetlu iz sobe. Sada vidim, to je
Zapovjednik, ne bi smio biti ovdje. Čuje me kako dolazim, okreće

se, oklijeva, hoda. Prema meni, Krši običaj, što da sada radim?
Stanem, on zastaje, ne vidim mu lice, gleda me, što hoće? Zatim

ponovno krene, zakorači ustranu da me ne dotakne, pogne glavu,
odlazi.

Nešto mi se ukazalo, ali što? Poput zastave nepoznate zemlje
viđene samo na tren iza krivulje brežuljka. Mogao je to biti znak
napada, znak za pregovore, granica nečega, nekakav teritorij.