Page 57 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

9

Moja soba, znači. Na koncu konca, mora postojati nekakav
prostor koji mogu prisvojiti, makar u ovo vrijeme.
Čekam u svojoj sobi koja je upravo sada čekaonica. Kad idem

spavati, onda je spavaća soba. Zavjese još lelujaju na slabu vjetru,
sunce vani još sja, premda ne izravno kroz prozor. Pomaklo se na

zapad. Ne pokušavam pričati priče, barem ne ovu.

* * *

Netko je već živio u ovoj sobi prije mene. Netko poput mene, ta
mi je pomisao draža.

Otkrila sam to prije tri dana, poslije useljenja.
Imala sam mnogo slobodnog vremena. Odlučila sam istražiti

sobu. Ne na brzinu, kako čovjek obično istražuje hotelsku sobu, ne
nadajući se nikakvu iznenađenju, otvarajući i zatvarajući ladice
pisaćeg stola, vrata ormara, razmatajući pojedinačno umotane

sapune, bockajući jastuke. Hoću li se ikada ponovno naći u
hotelskoj sobi? Da sam barem znala iskoristiti te sobe, tu slobodu

da me nitko ne vidi.
Tu iznajmljenu raspuštenost.

Onih poslijepodneva kad je Luke još bježao od svoje žene, kad
sam mu još bila nestvarna. Prije no što smo se vjenčali i ja postala

opipljivom. Uvijek bih ja dolazila prva, uzela sobu. Nije to bilo tako
često, ali mi se sada čini da je trajalo desetljeće, eru; sjećam se što
sam nosila, svake bluze, svakog šala. Koračala bih sobom,

uključivala i isključivala televizor, mazala se parfemom iza uha,
zvao se Opium. Bio je u kineskoj bočici, crvenoj i zlatnoj.

Bila sam nervozna. Odakle sam znala da li me voli? Možda je to
bila samo avantura. Zašto smo uvijek govorili samo? Premda su
muškarci i žene u to vrijeme isprobavali jedni druge, ležerno poput