Page 70 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

12

Kupaonica je do spavaće sobe. Obložena je tapetama s plavim
cvjetićima, nezaboravcima, a zavjese su u istom uzorku. Ispred
kade je plava prostirka, sjedalo na školjki prekriveno je plavim

umjetnim krznom; u toj kupaonici nedostaje iz prijašnjeg vremena
samo lutka ispod čije se suknje krije dodatni svitak toaletnog

papira. Jedino su iznad umivaonika uklonili zrcalo i nadomjestili ga
limenim pravokutnikom, vrata nemaju ključanicu, a nema, dakako,

ni žileta. Isprva je bilo incidenata u kupaonicama: rezanja,
utapanja. Prije no što su izbili sve mušice iz glave. Cora sjedi na

stolici, ispred vrata, na hodniku, i pazi da nitko drugi ne uđe. U
kupaonici, u kadi, ondje ste ranjive, govorila je Tetka Lydia. Nije
rekla zbog čega.

Kupaonica je potreba, ali i luksuz. Luksuz je već i skidanje
teških bijelih krila i koprene, opipavanje vlastite kose, vlastitim

rukama. Kosa mi je sada duga, nedotjerana. Kosa mora biti duga ali
pokrivena. Tetka Lydia je govorila: Sveti Pavao je rekao da žena

mora nositi veo ili obrijati glavu. Zatim bi se nasmijala, smijehom
što je podsjećao na suzdržano rzanje, kao da je ispričala vic.

Cora je pustila vodu u kadu. Iz nje izlazi para kao iz zdjele s
juhom. Skidam ostatak odjeće, haljinu, bijelu košulju i podsuknju,
crvene čarape, platnene hlače širokih nogavica. Od hulahupki se

zasmrdi među nogama, rekla bi Moira. Tetka Lydia ne bi nikada
upotrijebila izraz zasmrdi se medu nogama. Nehigijenski je njezin

izraz. Htjela je da sve bude vrlo higijenski.
Moja golotinja već mi je neobična. Tijelo kao da mi je zastarjelo.

Jesam li doista nosila kupaće kostime, na plaži? Jesam, bez
razmišljanja, među muškarcima, ne mareći što su i noge, ruke,

kukovi i leđa izloženi, što se mogu vidjeti. Sramotno, nedolično,
izbjegavam pogledati niz tijelo, ne toliko zato što je sramotno ili