Page 72 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Mislila sam da je to osamljen slučaj, u to doba.

* * *

Ona blijedi, ne mogu je zadržati, otišla je. Možda i razmišljam o

njoj kao o duhu, duhu mrtve djevojčice, djevojčice koja je umrla s
pet godina. Sjećam se naše fotografije koju sam nekada imala, ona
na mojim rukama, standardna poza, majka i dijete, uokvireni radi

sigurnosti. Iza sklopljenih očiju vidim sebe kakva sam sada, kako
sjedim pokraj otvorene ladice ili škrinje u podrumu u kojoj je

spremljena dječja odjeća, uvojak kose odrezane kad su joj bile dvije
godine, u kuverti, svijetloplav. Poslije je potamnjela.

Nemam više tih stvari, odjeće i kose. Pitam se što se dogodilo sa
svim tim stvarima. Opljačkane, izbačene, odvezene. Konfiscirane.

Navikla sam živjeti bez mnogo stvari. Ako ih imate mnogo,
govorila je Tetka Lydia, previše se povezujete s materijalnim
svijetom i zaboravljate duhovne vrijednosti. Morate njegovati

siromaštvo duha. Blago krotkima. Nije nastavila niti spomenula
baštinjenje zemlje.

Ležim, u okrilju vode, pokraj otvorene ladice koja ne postoji i
razmišljam o djevojčici koja nije umrla s pet godina, koja još postoji,
nadam se, premda ne za mene. Postojim li ja za nju? Jesam li slika,

negdje u zabitnom kutku njezine glave?
Zacijelo su joj rekli da sam mrtva. To bi im palo na um. Rekli bi

joj kako bi se lakše prilagodila.
Osam, sada joj je vjerojatno osam. Pratila sam vrijeme što sam

ga izgubila, znam koliko ga je bilo. Imali su pravo, lakše ju je
zamisliti mrtvu. U tom slučaju, ne moram se nadati ili se uzalud

truditi. Čemu lupati, govorila je Tetka Lydia, glavom o zid?
Ponekad se slikovito izražavala.

* * *

»Nemam cijeli dan vremena« čuje se Corin glas pred vratima.
Istina je, nema. Ona ništa nema. Ne smijem je lišiti njezina