Page 65 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

rakursu, kako ide prema autu. Na glavi nema šešira, očito ne ide ni

na kakav službeni prijem. Kosa mu je sijeda. Srebrna, tako biste je
mogli nazvati kad biste htjeli biti obzirni. Prijašnji je bio ćelav, pa je
ovaj nekakvo poboljšanje.

Kad bih mogla pljunuti kroz prozor ili baciti nešto, na primjer
jastučić, mogla bih ga pogoditi.

* * *

Moira i ja s papirnatim vrećicama napunjenima vodom. Zvali su

ih vodenim bombama. Naginjale smo se kroz prozor spavaonice i
bacale ih momcima dolje na glavu. Moira se tome dosjetila. Što su

oni pokušavali? Popeti se ljestvama radi nečega. Da nam ukradu
donje rublje.

Taj je studentski dom nekada bio mješovit i na našem katu bilo
je još pisoara u jednoj kupaonici. No, kad sam ja došla, već su sve
preuredili samo za žene.

Zapovjednik se priginje, ulazi u auto, nestaje, i Nick zatvara
vrata. Trenutak kasnije auto kreće natraške, pa kolnim prilazom

izlazi na cestu i gubi se iza živice.
Trebalo bi da osjećam mržnju prema tom čovjeku. Znam da bih
je trebala osjećati, ali je doista ne osjećam. Osjećam nešto mnogo

zamršenije. Ne znam kako da to nazovem. Ljubav nije.