Page 67 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

sa stropa. Ona me presijeca, pa liječnik neće ni vidjeti moje lice. On

se bavi samo trupom.
Smjestila sam se, pa pružam ruku, napipavam malu polugu s
desne strane stola, pomičem je unatrag. Negdje drugdje zvoni

zvono koje ja ne čujem. Za minutu se otvaraju vrata, čujem korake,
dah. Ne bi smio sa mnom razgovarati, osim ako je prijeko potrebno.

No, ovaj je liječnik razgovorljiv.
»Kako smo?« pita me, govorni tik iz onog vremena. Plahta se

diže s moje kože, ježim se od propuha. Hladni prst, u gumenoj
rukavici, premazan vazelinom, klizi u mene. Kopa u meni i bocka.

Prst se povlači, ulazi drugačije, izlazi.
»Sve je u redu« kaže liječnik, kao za sebe.
»Ima li kakvih bolova, zlato?« Zove me zlato.

»Nemam« kažem.
Pipa mi prstom jednu pa drugu dojku kako bi utvrdio da li

bujaju, trunu… Disanje se približava. Njušim ustajali dim, losion za
poslije brijanja, duhanski prah na kosi. Zatim glas, vrlo tih, blizu

glave: to je on, ispupčenje na plahti.
»Mogao bih ti pomoći« govori mi. Šapće.

»Što?« pitam.
»Pst« kaže.
»Mogao bih ti pomoći. Drugima sam pomogao.«

»Pomoći meni?« govorim glasom tihim poput njegova.
»Kako?« Zna li on nešto, je li vidio Lukea, je li otkrio, može li se

vratiti?
»A kako misliš?« kaže jedva čujnim glasom. Je li to njegova ruka
klizi uz moju nogu? Skinuo je rukavicu.

»Vrata su zaključana. Nitko neće ući. Oni nikada neće doznati
da nije njegovo.«

On podiže plahtu. Donji dio njegova lica pokriven je bijelom
maskom od gaze, takva su pravila. Dva smeđa oka, nos, dio

smeđokose glave. Njegova je ruka između mojih nogu.
»Većina tih starih tipova ne može ga više napraviti« reče.