Page 74 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Razmišljam o drugima, onima izvana. Ovo je srce zemlje, ovdje.

Ovdje me maze, kljukaju, neka nam Gospodin podari pravu
zahvalnost, govorila je Tetka Lydia, ili je možda rekla blagodarnost,
i počinjem jesti. Večeras nisam gladna. Mučno mi je. Ali nemam

gdje staviti hranu, nema zemljanih posuda s ukrasnim biljkama, a
zahod ne bih riskirala. Suviše sam uzrujana, eto, što mi je. Da li da

ostavim jelo na tanjuru i zamolim Coru da me ne prijavi? Žvačem i
gutam, žvačem i gutam, osjećam kako mi izbija znoj. Hrana mi se u

želucu gruda poput pregršti vlažna kartona, tišti me.
Dolje, u blagovaonici, gorjet će svijeće na velikom stolu od

mahagonija; bijeli stolnjak, srebrni pribor, cvijeće, vinske čaše
napunjene vinom. Čut će se zveckanje noževa na porculanu,
kvrcanje kad ona spusti viljušku s gotovo nečujnim uzdahom,

ostavljajući pola hrane na tanjuru. Vjerojatno će reći da nema
apetita. Vjerojatno neće ništa reći. Ako nešto kaže, hoće li on nešto

primijetiti? Ako ne kaže ništa, hoće li on primijetiti? Pitam se kako
uspije postići da je primijeti. Mislim da je to vrlo teško.

* * *

Sa strane, na tanjuru, stavili su plošku maslaca. Otkidam ugao
papirnate salvete, omatam njime maslac, odnosim ga u ormar i

guram u gornji dio desne cipele dodatnog para, kako sam i prije
radila. Gužvam ostatak salvete, sigurna sam da je nitko neće

izravnati da provjeri nedostaje li koji dio. Maslac ću upotrijebiti
kasnije, noćas. Ne bi bilo dobro da večeras udišem maslacem.

* * *

Čekam. Sređujem se, smirujem. Moram sada sastaviti svoje ja,

kao što netko sastavlja govor. Moram pokazati nešto umjetno, a ne
prirodno.