Page 66 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

11

Jučer ujutro bila sam kod liječnika. Odveo me je Čuvar, jedan od
onih sa crvenom vrpcom oko rukava, zaduženih za takve stvari.
Vozili smo se crvenim automobilom, on sprijeda, ja straga. Sa

mnom nije pošla nikakva pratilja; u takvim sam prilikama sama.
Vode me liječniku jedanput na mjesec radi pregleda: mokraća,

hormoni, bris za otkrivanje raka, krvna slika; isto kao prije, samo je
sada obavezno.

Ordinacija je u modernoj poslovnoj zgradi. Vozimo se dizalom,
šutke, Čuvar mi stoji sučelice. Na tamnoj zrcalnoj stijeni dizala

vidim mu potiljak. Ulazim u ordinaciju; on čeka vani, u hodniku, s
još nekoliko Čuvara, i sjedi na jednoj od stolica predviđenih u tu
svrhu.

U čekaonici ima još žena, njih tri, u crvenom: ovaj doktor je
specijalist. Potajno se pogledavamo odmjeravajući jedna drugoj

trbuh; je li ikoja sretnica? Bolničar registrira naša imena i brojeve s
našim propusnicama u kompjudoku da provjeri jesmo li mi doista

one prave. Visok stotinu osamdeset, četrdesetak godina,
dijagonalni ožiljak preko jednog obraza; sjedi i tipka, ruke prevelike

za tastaturu, još nosi pištolj u futroli ispod pazuha.
Pozivaju me i ulazim kroz dvoja vrata u unutarnju prostoriju.
Bijela je, bezlična, poput vanjske, osim paravana, crvene tkanine

navučene na okvir, sa slikom zlatnog Oka i uspravljenim mačem,
nalik na dršku, obavijenim zmijama. Zmije i mač rijetki su ostaci

simbola iz prijašnjeg vremena.
Pošto sam napunila bočicu, pripremljenu za mene u maloj

toaleti, skidam se, iza paravana, te ostavljam odjeću složenu na
stolici. Gola liježem na stol za preglede, na plahtu od hladna,

šuškava papira za jednokratnu upotrebu. Drugu plahtu, platnenu,
navlačim preko tijela. Na razini vrata još je jedna plahta, obješena