Page 71 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

nedolično, već zato što ga ne želim vidjeti. Ne želim gledati nešto

što me tako potpuno određuje.

* * *

Ulazim u vodu, liježem, puštam da me ona drži. Voda je nježna
poput ruku. Zatvaram oči, i ona je ponovno uza me, iznenada, bez
upozorenja, zacijelo je to samo miris sapuna. Priljubljujem lice uz

meku kosu na zatiljku i udišem njen miris, puder za bebe i miris
oprane dječje puti i šampona, i blaga primjesa, slab miris mokraće.

To je njezina dob kad sam u kupaonici. Vraća mi se u raznim
životnim dobima. Otuda i znam da nije duh. Kad bi bila duh, bila bi

uvijek iste dobi.
Jednoga dana, kad joj je bilo jedanaest mjeseci, neposredno

prije no što je prohodala, ukrala ju je neka žena iz kolica u
samoposluzi. Bilo je to u subotu kad smo Luke i ja odlazili u
kupovinu za cijeli tjedan, jer smo oboje radili. Sjedila je na maloj

dječjoj sjedalici, kakve su tada imali na kolicima u samoposlugama,
s otvorima za noge. Bila je dobro raspoložena, pa sam joj okrenula

leđa, čini mi se da je to bilo u odjelu za mačju hranu; Luke je bio na
drugom kraju samoposluge, kod tezge za meso, pa ga nisam vidjela.
Volio je odabrati vrste mesa koje ćemo jesti u toku tjedna. Govorio

je da muškarcima treba više mesa nego ženama i da to nije
praznovjerje i da on nije bezveznjak, o tome se pišu studije. Ima

nekih razlika, rekao je. Rado je ponavljao tu rečenicu, kao da sam
ja htjela dokazati da ih nema. Ali, uglavnom ju je ponavljao kad je

moja majka bila prisutna. Rado ju je zadirkivao.
Čula sam je kako se rasplakala. Okrenula sam se i vidjela kako

nestaje prolazom, u rukama neke žene koju nikada nisam vidjela.
Vrisnula sam, i žena je stala. Bilo joj je oko trideset i pet godina.
Plakala je govoreći da je to njeno dijete, da joj ga je Gospodin

podario, poslao joj znak. Bilo mi ju je žao. Upravitelj samoposluge
se ispričao. Zadržali su je do dolaska policije.

Pa, ona je luda, rekao je Luke.