Page 76 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

13

Vremena ima i previše. Na tako nešto nisam se pripremila - na
količinu neispunjena vremena, na duge intervale ničega. Vrijeme
poput bijelog šuma. Kad bih barem znala vesti, tkati, plesti, nešto

čime bih uposlila ruke. Htjela bih cigaretu. Sjećam se hodanja
umjetničkim galerijama, kroz devetnaesto stoljeće: tada su bili

opsjednuti haremima. Deseci i deseci slika harema, debelih žena
zavaljenih na divanima, s turbanima ili baršunastim kapama na

glavama, hlade ih paunovim repovima, a u pozadini eunuh čuva
stražu. Studije sjedećeg mesa što su ih slikali muškarci koji nikada

nisu bili u haremu. Te su slike trebale da budu erotske, i mislila
sam da jesu, u ono doba; sada shvaćam njihovo značenje. Bile su to
slike zamrlosti, čekanja, stvari koje se ne upotrebljavaju. Bile su to

slike dosade.
No, možda je dosada erotska, kad se žene uvale u nju, radi

muškaraca.

* * *

Čekam, oprana, očetkana, nahranjena, poput praseta
nagrađenog na izložbi. Negdje osamdesetih godina izmislili su lopte

za svinje u tovilištima. Bile su to velike šarene lopte; svinje su ih
kotrljale njuškama. Trgovci svinjama govorili su da im to pojačava

tonus mišića; svinje su bile znatiželjne, htjele su imati nešto o čemu
će razmišljati.
Čitala sam o tome u Uvodu u psihologiju: to i poglavlje o

štakorima u kavezu, koji su sami sebi davali elektrošokove da nešto
rade. I ono o golubovima, dresiranima da kljucaju dugme koje bi

potaknulo pojavu zrna kukuruza. Podijelili su ih na tri skupine;
prva je dobila jedno zrno po kljucaju, druga jedno zrno za svaki
drugi kljucaj, treća je bila prepuštena slučaju. Kad je čovjek, koji je