Page 77 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

vodio eksperiment, prekinuo dovod zrnja, prva je skupina brzo

odustala, druga nešto kasnije. Treća skupina nije uopće odustala.
Radije su kljucali do smrti nego da prestanu. Tko zna što je zapravo
djelovalo?

Kad bih barem imala svinjsku loptu.

* * *

Ležim na pletenoj prostirci. Uvijek možete vježbati, govorila je
Tetka Lydia. Nekoliko puta na dan, i te se vježbe mogu uklopiti u

vaš svakidašnji program. Ruke uz bokove, koljena savijena, digni
zdjelicu, spuštaj kičmu. Koljena privuci prsima. Ponovi. Udiši dok

ne nabrojiš do pet, zadrži dah, naglo ga ispusti. Vježbamo u
nekadašnjoj učionici za ekonomiku domaćinstva, u kojoj više nema

šivaćih mašina ni strojeva za pranje i sušenje; unisono ležanje na
malim japanskim prostirkama, vrpca s glazbom, Les Sylphides.
Upravo to čujem, u glavi, dok se nadižem, pregibam, dišem. Iza

mojih sklopljenih očiju vitke bijele plesačice skladno lebde između
drveća, a noge im lepršaju poput krila uhvaćenih ptica.

* * *

Poslije podne ležale smo jedan sat na posteljama u gimnastičkoj

dvorani, između tri i četiri. Govorile su nam da je to vrijeme
namijenjeno odmoru i meditaciji. Tada sam mislila da to čine zato
što i same žele malo slobodnog vremena da se odmore od

podučavanja, i znam da su Tetke, koje nisu bile dežurne, odlazile u
zbornicu na kavu ili na nešto što su nazivale tim imenom. No, sada

mislim da je i odmor bila vježba. Htjele su nas priviknuti na
neispunjeno vrijeme.

Drijemanjem ga je nazvala Tetka Lydia, na svoj čedni način.
Odmor nam je, začudo, bio potreban. Mnoge bi od nas zaspale.

Bile smo umorne, često umorne. Mislim da su nas kljukali
nekakvim pilulama ili drogom, stavljali ih u hranu da nas smire. No,
možda i nisu. Možda smo bile umorne zbog samoga mjesta. Poslije