Page 79 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

zelene školske ploče. Dva i trideset pada za vrijeme Svjedočenja. Tu

je Tetka Helena, pa i Tetka Lydia, jer je Svjedočenje nešto
specijalno. Tetka Helena je debela, nekada je vodila podružnicu
Organizacije dijetalaca u Iowi. Dobro vodi Svjedočenje.

To Janine govori kako je doživjela redaljku sa četrnaest godina i
imala pobačaj. Istu je priču ispričala prošli tjedan. Kao da se njome

ponosila dok ju je pričala. Možda i nije bila istinita. Na Svjedočenju
je sigurnije izmišljati nego reći da nemaš što otkriti. No, kako je

riječ o Janine, vjerojatno je priča manje-više istinita.
A čija je krivnja? pita Tetka Helena dižući debeli prst.

Njezina krivnja, njezina krivnja, njezina krivnja, pjevamo
unisono.
Tko ih je zaveo? Tetka Helena blista jer je zadovoljna nama.

Ona. Ona. Ona.
Zašto je Bog dopustio da se dogodi nešto tako strašno?

Da je kazni. Da je kazni. Da je kazni.
Prošli tjedan Janine je briznula u plač. Tetka Helena prisilila ju

je da kleči u prednjem dijelu učionice, s rukama na leđima, pa smo
je sve mogle vidjeti, njezino crveno lice i nos iz kojega se cijedilo,

zagasitoplavu kosu, obrve tako svijetle, kao da ih nema, kao da ih je
izgubila u požaru. Ugasle oči. Izgledala je odvratno: slaba, ljigava,
pjegava, ružičasta, poput mišjeg okota. Nijedna od nas ne bi nikada

poželjela da tako izgleda. Premda smo znali što joj čine, ipak smo je
načas prezreli.

Cmizdravica. Cmizdravica. Cmizdravica.
Mi smo to ozbiljno mislile, što je loše.
Prije sam imala dobro mišljenje o sebi. Tada nisam.

Bilo je to prošli tjedan. Ovaj tjedan Janine ne čeka da je
izvrgnemo ruglu. Krivnja je bila moja, reče. Moja vlastita. Ja sam

ih zavela. Zaslužila sam bol.
Vrlo dobro, Janine, kaže Tetka Helena. U tebe se treba

ugledati.
Moram pričekati da sve to završi i tek onda mogu dignuti ruku.