Page 83 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Povlačim je na zemlju, penjem se na nju da je prekrijem,

zaštitim. Tiho, ponavljam, lice mi je mokro, znoj ili suze. Spokojna
sam, lebdim, kao da više nisam u svom tijelu; tik do mojih očiju je
list, crven, rano je pocrvenio, vidim svaku žilicu. Najljepše što sam

ikada vidjela. Pomičem se, ne želim je zdrobiti, pa se omatam oko
nje držeći joj ruku na ustima. Dah i kucanje mog srca, poput

lupanja na vratima noću kad misliš da si već izvan opasnosti. Dobro
je, tu sam, kažem, šapćem, molim te budi mirna, ali kako da bude

mirna? Premlada je, prekasno je, razdvajamo se, ruke su mi
sputane, i sve zastire tama i ostaje samo jedan mali prozor,

prozorčić, kao kad gledaš s krive strane teleskopa, poput
prozorčića na božičnoj čestitki, staroj, a vani je noć i led, unutra
svijeća, blistavi bor, obitelj, čak mogu čuti zvona, zvona na

saonicama, s radija, staru glazbu, ali kroz ovaj prozor mogu vidjeti,
nju kako odlazi od mene, kroz drveće koje već crveni i žuti,

pružajući ruke prema meni dok je odvlače.

* * *

Budi me zvono, pa Cora kucajući na vratima. Dižem se u sjedeći
položaj, na prostirki, rukavom brišem vlažno lice. Od svih snova
ovaj je najgori.