Page 81 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Jesam, kažem. Prožima me olakšanje.

Bože, što mi se puši, kaže Moira.
I meni, odgovaram.
Neizmjerno sam sretna.

* * *

Tonem u svoje tijelo kao u baru, močvaru, u kojoj samo ja mogu

osjetiti tlo pod nogama. Opasno tlo, ali tu se već snalazim.
Pretvaram se u zemlju i prislanjam na nju uho da čujem glas

budućnosti. Svako probadanje, svaki šapat i najmanjeg bola,
komešanje oljuštene tvari, bujanje i skupljanje tkiva, nestrpljivo

treperenje mesa, to su znaci, to su stvari koje moram znati. Svaki
mjesec budno pazim na krv, sa strepnjom, jer ako dođe, nisam

uspjela. I ponovno nisam uspjela ispuniti očekivanja drugih, koja
su postala i moja.
Nekada sam razmišljala o svom tijelu kao sredstvu za uživanje

ili kretanje ili kao napravu za izvršavanje moje volje. Moglo mi je
poslužiti za trčanje, za pritiskivanje ovih ili onih tastera, za

poticanje događaja. Bilo je ograničenja, ali moje je tijelo ipak bilo
elastično, jedno jedino, čvrsto, nerazdvojni dio mene.
Sada se meso preraspoređuje. Ja sam oblak, ukrućen oko

središnjeg objekta, kružkolikog, koji je tvrd i stvarniji od mene, s
crvenim odsjajem ispod providna omotača. Unutar njega je

prostor, golem poput noćnog neba i taman i zakrivljen poput neba,
premda je više crnocrven nego crn. Točkice svjetlosti bujaju,

blistaju, pršte i skupljaju se u njemu, bezbrojne poput zvijezda.
Svakog mjeseca pojavi se mjesec, gigantski, okrugao, težak, koban

znak. Prelazi svoj put, zastajkuje, nastavlja i nestaje iz vida, i vidim
očaj kako me spopada poput gladi. I osjećam tu prazninu, ponovno.
Slušam svoje srce, valovi nadiru jedan za drugim, slani i crveni, i

sve se to nastavlja i čeka i odgađa.

* * *