Page 82 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

U našem sam prvom stanu, u kupaonici. Stojim ispred

dvokrilnog ormara, oba krila su drvena. Znam da je sve oko mene
prazno, otišao je sav namještaj, podovi su goli, nema ni čilima;
usprkos tome, ormar je pun odjeće. Mislim da je to moja odjeća, ali

ne izgleda kao moja. Nikada je nisam vidjela. Možda je to odjeća
Lukove žene koju također nisam nikada vidjela; samo slike i glas iz

telefonske slušalice, kasno noću, kad bi nas nazivala prije razvoda.
Ma ne, ipak je to moja odjeća. Trebam haljinu. Moram nešto

odjenuti. Izvlačim haljine, crne, plave, grimizne, jakne, suknje;
ništa mi ne odgovara, ništa mi ne pristaje, sve mi je preveliko ili

premaleno.
Tu je i Luke, iza mene, okrećem se da ga vidim. Neće me
pogledati, gleda u pod gdje se mačka trlja o njegove noge, tugaljivo

mijaučući i mijaučući. Traži hranu, ali kako bi moglo biti hrane u
tako praznom stanu?

Luke, zovem. On ne odgovara. Možda me ne čuje. Pada mi na
pamet da možda nije živ.

* * *

Trčim s njom, držeći je za ruku, natežući je i vukući kroz paprat,
samo je napola budna zbog pilule koju smo joj dali da nas ne oda

plačem ili govorom; ona i ne zna gdje je. Zemlja je neravna, stijene,
mrtvo granje, zadah vlažne zemlje, staro lišće, ona ne može trčati

dovoljno brzo, sama bih mogla brže trčati; dobro trčim. Sada plače,
boji se, želim je nositi, ali bila bi mi preteška. Nosim planinarske

cipele i mislim da ću ih zbaciti s nogu kad stignemo do vode, hoće li
biti prehladna, hoće li ona moći plivati tako daleko, a struje, to

nismo očekivali. Tiho, kažem joj ljutilo. Zamišljam je kako se topi, i
ta me pomisao usporava. A tada, iza nas, pucnji, ne glasni, ne poput
»žabica«, nego prodorni i oštri poput praskanja suhih grana. Zvuče

krivo, nikada ništa ne zvuči onako kako se nadaš, i do mene dopire
glas. Lezi, je li to pravi glas ili glas u mojoj glavi ili moj glas, iz

vlastita grla?