Page 80 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Ponekad ti neće dopustiti da iziđeš ako ih zamoliš u krivom

trenutku. Možeš se naći u škripcu ako doista moraš izići. Jučer se
Dolores pomokrila na pod. Dvije Tetke odvukle su je držeći je ispod
pazuha, svaka s jedne strane. Nije došla na poslijepodnevnu šetnju,

ali je navečer bila u svom krevetu. Cijele noći čuli smo je kako na
mahove stenje.

Što su joj učinili? Šaptale smo, od kreveta do kreveta.
Ne znam.

Još je gore kad ne znaš.
Dižem ruku, Tetka Lydia kima glavom. Ustajem i izlazim na

hodnik što neupadljivije mogu. Ispred zahoda Tetka Elizabeth čuva
stražu. Kima glavom, dajući mi time znak da mogu ući.
To je prije bio muški zahod. Zrcala su zamijenili pravokutnicima

od mutnog sivog metala, ali pisoari su još tu, na jednom zidu, bijeli
emajl sa žutim mrljama. Neobično podsjećaju na dječje lijesove.

Ponovno se divim golotinji u životu muškaraca: tuširanje na
otvorenom, tijelo izloženo pregledu i usporedbi, javno izlaganje

intimnih dijelova tijela. Čemu sve to? Koga time uvjeravaju?
Blijesak značke, pogledajte, svi, sve je u redu, moje je mjesto ovdje.

Zašto žene ne moraju jedna drugoj dokazivati da su žene?
Nekakvim raskopčavanjem, šablonskim pokazivanjem proreza
među nogama, isto tako ležernim. Pasjim njuškanjem. Školska

zgrada je stara, pregrade su drvene, od iverice. Ulazim u drugi
odjeljak od kraja i zatvaram vrata. Brava, dakako, više nema. U

drvetu je rupica, straga, pokraj zida, otprilike u visini struka,
uspomena na neki raniji vandalizam ili ostavština davnog voajera.
Svi u Centru znaju za tu rupu u drvetu; svi osim Tetaka.

Bojim se da sam zakasnila, jer me zadržalo Svjedočenje; možda
je Moira već bila u zahodu, možda se morala vratiti. Ne daju ti

mnogo vremena. Pažljivo gledam dolje, pa koso ispod zida odjeljka,
i zapažam dvije crvene cipele. Ali, kako ću znati čije su?

Spuštam usta na rupu u drvetu. Moira? Šapćem.
Jesi li to ti? pita me.