Page 85 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

14

Zvono je odzvonilo, silazim stubama, kratak signal u staklenom
oku na zidu u donjem katu. Sat njihalom otkucava takt; moja
stopala u urednim crvenim cipelama odbrojavaju stepenice.

Vrata dnevne sobe širom su otvorena. Ulazim; još nikoga nema.
Ne sjedam, već zauzimam svoje mjesto, klečeći, blizu naslonjača s

podnoškom, u koji će ubrzo Serena Joy sjesti kao na prijestolje i
oslanjati se na štap dok se bude spuštala. Vjerojatno će staviti ruku

na moje rame radi ravnoteže, kao da sam komad namještaja. To je
već i prije radila.

Dnevnu sobu su nekada zvali salonom, pa dnevnim boravkom.
Ili možda sobom za primanje, s obaveznim paukom i muhama. No,
sada se službeno zove dnevna soba. Nekad se u takvim sobama

sjedilo, ali sada sjede samo neki. Za ostale je to samo soba za
stajanje. Sada i ovdje važno je držanje tijela: manje neudobnosti su

poučne.
Soba se doima suzdržano, simetrično; novac poprima takav

oblik kad se zamrzne. Novac je kapao u tu sobu godinama i
godinama, kao u pećinu, ukrućujući se i stvrdnjavajući u te oblike

poput stalaktita. Razne površine nijemo se predstavljaju;
tamnoružičasti baršun navučenih zavjesa, sjaj stolica u istom stilu,
osamnaesto stoljeće, prigušeni žutozeleni ton resaste kineske

prostirke na podu s rumenim božurima, meka koža Zapovjednikova
naslonjača, ljeskanje mjedi na kutiji pokraj njega.

Prostirka je autentična. Neki su predmeti u ovoj sobi autentični,
a neki nisu. Na primjer, dva ženska portreta što uokviruju kamin.

Obje su žene prikazane u tamnim haljinama, poput onih u staroj
crkvi, premda kasnijeg datuma. Te su slike vjerojatno autentične.

Čini mi se da ih je Serena Joy namjeravala proglasiti svojim precima
kad su joj pripale i kad joj je postalo jasno da će svoju energiju