Page 54 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

Koraljne kosti prekrivene su sluzi raspadajućeg života —smeđom sluzi. Čovjek
samo želi što prije otići odatle. Naša ronilačka odijela vonjala su po smrti.
Odlučili smo snimati Greben u tom stanju jer su klimatske promjene
mnogima samo neka daleka kriza i vjeruju kako je ostalo još malo vremena
da se širimo prije nego što postane ozbiljno. Željeli smo pokazati da korjenite
promjene našeg planeta, među njima i onih dijelova koje smatramo punima
života, nisu toliko daleko u budućnosti - da se zbivaju sada i da su posljedice
nemjerljive. Oko milijardu ljudi ovisi o ribi što obitava po koraljnim grebenima.
Tu sam katastrofu željela prikazati i Tominim očima, jer jedan od naj­
nepravednijih aspekata klimatskih poremećaja (a ima ih napretek) jest taj da
naše sadašnje djelovanje kao odraslih osoba uvelike utječe na naraštaje koji tek
dolaze, ali i na današnju djecu, premladu da bi mogla utjecati na politiku -
djecu poput Tome i njegovih prijatelja, njegov naraštaj diljem svijeta. Ta djeca
ničim nisu stvorila krizu, ali oni su ti koji će se nositi s najgorim vremenskim
prilikama - olujama, sušama, požarima i rastom razine mora - te svim soci­
jalnim i ekonomskim krizama koje će nastati kao njihova posljedica. Oni su
ti koji odrastaju usred masovnog izumiranja, kojima je oteta beskrajna ljepota
i velik dio zajedništva koje proistječe iz života u okruženju drugih živih bića.
To je oblik krađe i nasilja, koji pisac i teoretičar Rob Nixon naziva „sporim
nasiljem". Čist i vitalan planet pravo je koje rođenjem stječu sva živa bića.
Zato je Veliki koraljni greben uvršten u Katalog Svjetske prirodne baštine.
On pripada svijetu, a umire nam pred očima. Upravo zato tada sam prvi put
odlučila staviti Tomu pred kameru — nećkala sam se, ali nisam tu priču mogla
ispričati bez njega.
Navečer smo svi bili iscrpljeni. Vidjeli smo previše smrti, previše gubitaka,
ali moj je sin doživio nesvakidašnje iskustvo. Kad sam ga te noći spremala u
postelju u motelu u Port Douglasu, rekla sam: „Toma, danas si otkrio da ispod
mora postoji tajni svijet." Samo me pogledao, savršeno blažen, i rekao: „Vidio
sam ga." Briznula sam u plač, u nekom spoju radosti, patnje i spoznaje da sva
ljepota i čarolija svijeta nestaju baš u trenutku kad ih on postaje svjestan.
Moram priznati, bila sam bijesna. Cijeli taj dan nisam mogla prestati raz­
mišljati o ExxonMobilu - o tome kako ta kompanija za klimatske promjene
zna još od sedamdesetih godina, o čemu postoje jasni dokazi. Kako iznosi
revolucionarno istraživanje koje je provela organizacija InsideClimate News
(nominirana za Pulitzerovu nagradu), Exxon je provodio vlastita revolucionarna
istraživanja; uzimali su uzorke ugljičnog dioksida s tankera i stvarali savršene
klimatske modele koji su predviđali nadolazeće promjene poput porasta razine
mora. Tvrtka je dobivala i upozorenja svojih glavnih znanstvenika, među inima
i Jamesa Blacka, koji je odlučno izvješćivao poslodavca o „općoj znanstvenoj
suglasnosti da je najvjerojatniji način na koji čovječanstvo utječe na globalnu
klimu oslobađanje ugljičnog dioksida izgaranjem fosilnih goriva". Pisao je i o
tome kako „čovjek ima rok od pet do deset godina prije nego što potreba za