Page 70 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno
P. 70

Nesigurnost  na svim  područjim a

       Tijekom protekla tri desetljeća, a naročito nakon financijske krize 2008. godine,
       gotovo su svi, osim onog jednog postotka, počeli osjećati da nestaje sigurnost
       radnih mjesta, baš kao i zaštitna mreža, bez obzira na to koliko slaba bila. A
       izgubljeni poslovi teško pogađaju sposobnost pojedinca da plaća zdravstvenu
       zaštitu ili zadrži dom. Takav razvoj situacije šteti Trumpovim bjelačkim, rad­
       ničkim biračima, ali i mnogima drugima. S druge strane, budući da su mnogi

       Trumpovi radnički birači živjeli zamjetno bolje, barem donedavno —imali su
       dobro  plaćene,  sindikalno  zaštićene,  proizvodne  poslove  koji  su  im jamčili
       život dostojan srednje klase -  njihovi gubici bili su još teži.
          Sve to odražava se i u zamjetnom porastu smrtnih slučajeva među bijelim,
       sredovječnim Amerikancima bez visoke  naobrazbe -  većinom  su  to samou­
       bojstva,  predoziranja lijekovima  ili  oboljenja  uzrokovana alkoholom.  To  se
       uglavnom odnosi  na bijelce -  stopa smrtnosti  među crnačkim i hispanskim
       zajednicama unutar slične skupine opada. Anne Case i Angus  Deaton, eko­
       nomisti s Princetona koji su primijetili da se navedeni trend javlja još  1999.,
       napisali  su  bitan  znanstveni  rad  o  pojavi  koju  nazivaju  „smrt zbog očaja",
       objašnjavajući je  raskorakom  između ranijeg iskustva i očekivanja,  odnosno
       „neuspjehom da se živi kako se očekivalo". Drugim riječima -  kada se zgrada
       počne rušiti, oni s viših katova doživljavaju gori pad -  čista fizika.
          Povrh tih gubitaka,  prisutna je i velika neizvjesnost povezana sa životom
       u zemlji koja se mijenja, u naciji koja postaje etnički sve šarolikija i u kojoj su
       žene sve bliže moći. To je dio napretka prema jednakosti —ishod teško izvoje­

       vanih bitaka -  što znači da bijelci (muškarci) gube ekonomsku sigurnost (na
       koju svatko ima pravo), a istodobno  i osjećaj  „nadmoći"  (na koji  nikad nisu
       imali pravo).  Zureći što prije žigosati taj drugi oblik prava ne smijemo smet­
       nuti s uma nešto važno -  nisu sva prava nelegitimna. Svi ljudi imaju pravo na
       dostojanstven život. Očekivanje temeljne zaštite radnog mjesta nakon desetljeća
       radnog vijeka ne može se u bogatim državama tumačiti kao izraz pohlepe ili
       nezasluženih povlastica -  riječ je o nekoj vrsti sigurnosti da će o vama skrbiti
       u starosti, da vas bolest neće otjerati u stečaj  i da će vaša djeca imati pristup
       svim  sredstvima  potrebnima za ostvarivanje  životnog uspjeha.  U  poštenom
       društvu ljudi bi trebali vjerovati da na to imaju pravo. To je ljudsko pravo. No
       upravo su ta prava pod žestokom paljbom desnice, već puna četiri desetljeća,
       u tolikoj  mjeri da je riječ „pravo" -  u kontekstu mirovine i zdravstvene skrbi

       —u Washingtonu postala porugom.
          Upravo je ta zakučasta kaša čimbenika omogućila Trumpu da izroni i izjavi
       -  zastupat ću sve ratoborno radništvo. Vratit ću vam radna mjesta u proizvodnji.
       Riješit ću se Sporazuma o slobodnoj trgovini. Vratit ću vam vlast. Ponovno ću
       vas učiniti pravim muškarcima. Slobodnima da grabite žene, ne postavljajući
       sva ona glupa pitanja. I naravno, ono najteže Trumpovo obećanje biračkome
       tijelu:  oslobodit  ću vas  konkurencije  onih  smeđih  koje  ćemo  deportirati  ili
   65   66   67   68   69   70   71   72   73   74   75