Page 142 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Dakako, životinja ne može tako razmišljati, ali će

postupati kao da je tako razmišljala.
Kad bi životinja mogla misliti o pojavama (tj. o kutovima

i zakrivljenim plohama) s kojima se još nije srela u
životu, ona bi ih nedvojbeno zamislila samo u vremenu.

Drugim riječima, životinja im ne bi mogla priznati zbiljsko
postojanje u sadašnjem trenutku, dok se one još nisu

pojavile. Kad bi mogla izraziti mišljenje o njima, ona bi

rekla da ti kutovi postoje kao mogućnosti, da će
postojati, ali ih sada nema.

Ugao kuće pokraj kojega svaki dan protrči za konja je

pojava što se ponavlja u određenim okolnostima, no
koja se ipak zbiva samo u vremenu, a nije prostorno i

stalno svojstvo kuće.

Kut je životinji vjerojatno vremenska pojava, a ne
prostorna kao nama.

Na taj način vidimo da životinja svojstva naše treće
dimenzije zamjećuje kao gibanje i ta svojstva pripisuje

vremenu, tj. prošlosti i budućnosti ili sadašnjosti,
odnosno, trenutku prijelaza iz budućnosti u prošlost.

To je izuzetno važna okolnost u kojoj leži ključ za

razumijevanje naše vlastite zamjedbe svijeta i stoga je
moramo podrobnije ispitati.

Dosada smo razmatrali o višim životinjama: psu,
mački, konju. Sada uzmimo nižu, na primjer puža. Mi

ništa ne znamo o njegovu unutrašnjem životu, ne
možemo biti sigurni da je njegova zamjedba vrlo različita

od naše. Puževa osjetilna zamjedba okolnog svijeta
najvjerojatnije je vrlo nejasna. On vjerojatno osjeća

toplinu, hladnoću, svjetlo, tamu, glad i on instinktivno
(na poticaj lagode-nelagode) puzi prema nepojedenom

kraju lista na kojemu stoji i odmiče se od suhog lista.

Njegovim kretanjem upravlja lagoda-nelagoda, uvijek