Page 179 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

mnijenju čvrsto utvrđeno, jedino neprijeporno što

leži u osnovi svega. On se ljutito brani od »ideali-
stičkih« ili »mističkih« teorija kao od zujanja

komarca...

No odjednom mu sijeva neobična pomisao da su
misao i gibanje u svojoj biti nešto posve različito,

da to ne može biti jedno te isto, jer je misao
subjektivna pojava, a gibanje objektivna. Poput

munje u njegovoj svijesti sijevne misao da kad bi

otvorio mozak živog čovjeka i vidio sve vibracije
stanica sive tvari mozga i sva podrhtavanja vlakana

bijele tvari, sve bi to ipak bilo samo gibanje, a misao
bi ostala negdje izvan granica ispitivanja, na svako

približavanje uzmicala od njega poput sjene. Kad

sve to spozna, »pozitivist« osjeća da mu tlo izmiče
pod nogama, osjeća da se svojom metodom nikada

neće približiti misli. I jasno vidi da je nova metoda
nužna. Tek što to pomisli odjednom, kao čarobnim

štapićem počinje uočavati oko sebe stvari koje
ranije nije vidio. Njegove se oči otvaraju za ono što

prije nije htio vidjeti. Zidovi koje je sam izgradio oko

sebe počinju se rušiti jedan za drugim, a iza
srušenih zidova pred njim se otkrivaju beskrajni

vidici mogućeg znanja o kojima prije nije ni sanjao.

Tada se potpuno mijenja njegov pogled na sve što ga
okružuje. Shvaća da vidljivo nastaje iz nevidljivog i

da se ne može razumjeti vidljivo dok se ne shvati
nevidljivo. Njegov se »pozitivizam« počinje kolebati i

ako je to čovjek neustrašive misli, u jednom divnom
trenutku će shvatiti da je upravo ono što je on smatrao

zbiljskim i istinitim nezbiljsko i lažno, a ono što je
smatrao lažnim da je zbiljsko i istinito.