Page 182 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Sve to znamo, a naša »pozitivistička« znanost uporno

želi vidjeti samo slijed vidljivih pojava, tj. svaku vidljivu ili
fizičku pojavu smatra posljedicom samo druge fizičke

pojave.
Ta sklonost da se sve promatra samo na ravnini, to

opiranje da se prizna išta izvan te ravnine, toliko sužava
naš pogled da nam onemogućava da život shvatimo u

njegovoj potpunosti. Zajedno s materijalističkim
nastojanjima da više tumači kao funkciju nižeg to je

glavna kočnica razvitka našeg znanja, glavni uzrok
nezadovoljstva znanošću, pritužbi na bankrot znanosti i

njezina stvarnog bankrota u mnogo pogleda.

Nezadovoljstvo znanošću posve je razložito, a
tužbalice na njezinu nesposobnost opravdane, jer je
znanost zaista zašla u slijepu ulicu iz koje nema izlaza i

samo je pitanje vremena kad će se otvoreno priznati da

su je njezini glavni pravci zaveli.

Uzmimo neki jednostavni primjer u kojemu će se,
međusobno povezano, zbivati sve tri vrste nama

poznatih pojava - fizičke pojave, pojave života
(fiziološke) i pojave svijesti (psihološke) - i pogledajmo

kako ih proučava pozitivistička znanost.
Zamislimo da stojimo uz prozor i na ulici vidimo

čovjeka koji iz pištolja strijelja drugog čovjeka.
To je čitav lanac pojava koji očito dolazi izdaleka, iz

nama nepoznate prošlosti i odlazi u nama nepoznatu
budućnost. Lanac je potpuno povezan i neraskidiv.

»Hitac« je karika tog lanca.
Međutim, ako se znanost prihvati ispitivanja tog hica,

ona će ga uzeti izvan lanca, kojega je on karika, a ako i
izgradi svoj lanac pojava, kojega će karikom, po njezinu

mišljenju, biti hitac, pojave će uzeti u nepravilnoj