Page 177 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

poput sadržaja knjige ili namjene sata određuje

vidljivo, moramo nastojati shvatiti nevidljivo, a ne vidljivo.
Polazeći od pogrešne pretpostavke o mehaničnosti

noumenalne strane prirode, pozitivistička znanost, na

kojoj se temelji svjetonazor većine suvremeno
obrazovanog čovječanstva, pravi i drugu grešku kad
istražuje zakon uzroka i posljedice, ili zakon funkcije -

griješi smatrajući posljedicom ono što je uzrok.

Poput dvodimenzionalnog plošnog bića koje sve

pojave što dopiru do njegove svijesti smatra da leže na

ravnini, pozitivistički znanstvenik nastoji na ravnini
protumačiti sve pojave različitih vrsta; tj. sve vidljive

pojave on objašnjava kao posljedice drugih vidljivih
pojava i kao neizbježni uzrok kasnijih vidljivih

pojava. Drugim riječima, on smatra da su uzročno i
funkcionalno ovisne samo one pojave koje se

zbivaju na površini - vidljivi svijet i pojave vidljivog

svijeta - ne priznavajući da u taj svijet mogu ulaziti
uzroci koji se ne nalaze u njemu, ili da pojave tog

svijeta mogu imati funkcije izvan njega.

No, i to bi moglo biti istinito samo kad u svijetu ne bi

bilo pojava života i svijesti, ili kad bi se pojave života i
svijesti doista izvodile iz fizičkih pojava, umjesto što

imaju mnogo veću skrivenu snagu od njih. Tada bismo
imali prava i osnove nizove pojava proučavati samo u

njihovoj fizičkoj ili vidljivoj susljednosti, kako to radi
pozitivistička filozofija. Ali, ako uzmemo u obzir pojave

života i svijesti, moramo priznati da lanac pojava
vrlo često iz čisto fizičke susljednosti prelazi u

biološku, tj. u susljednost koja već u sebi sadrži

nešto skriveno, nama nevidljivo, ili u psihološku