Page 217 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

funkciju »svijeta« i »stvari« izvan trodimenzionalnog

presjeka smatramo nekom vrstom njihova uma.
Naše uobičajeno pozitivističko gledište razum smatra

funkcijom mozga. Bez mozga ne možemo zamisliti
mentalni život.

Kada je Max Nordau želio zamisliti »svjetsku svijest«

(u »Paradoksima«) morao je reći da mi vjerojatno ne
možemo biti sigurni da se negdje u beskonačnom

prostoru svemira ne ponavlja u kolosalnoj mjeri ista

kombinacija fizičkih i kemijskih elemenata koja tvori
naš mozak. To je vrlo karakteristično i tipično za

»pozitivističku znanost«. Ako želi zamisliti »svjetsku
svijest«, pozitivizam prvo mora zamisliti divovski

mozak. Zar se tu odjednom ne osjeća nešto od
dvodimenzionalnog plošnog svijeta? Zapravo, ideja o

divovskom mozgu negdje iza zvijezda pokazuje
zadivljujuće siromaštvo i slabost pozitivističke misli. Ta

se misao ne može izvući iz uobičajenog toka, ona nema

krila da poleti.
Zamislimo da je neki znatiželjni žitelj Europe u 17.
stoljeću nastojao zamisliti prijevozna sredstva 20. st. i

crtao golema poštanska kola veličine velikog svratišta u

koja je upregnuto tisuću konja. Bio bi vrlo blizu istini, no
istovremeno beskrajno daleko od nje. U njegovo doba,

međutim, već je bilo umova koji su radili u dobrom
pravcu, već se nazirala ideja parnog stroja, već su se

pojavili modeli.
Nordauova misao podsjeća na omiljene teorije

popularne filozofije da su planete i zvijezde vidljivog

svijeta samo molekule nekog velikog tijela kojega je
sićušni dio i naš svemir...

»Možda je sav svemir sadržan u malom prstu nekog
velikog bića«, kaže obični čovjek kad »filozofira«.