Page 213 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

»Čovjek« nosi u sebi sve tri spomenute vrste

pojava. »Čovjekom« nazivamo određeni sklop
fizičkih pojava, pojava života i pojava svijesti.

Pojave svijesti osjećamo, ćutimo i svjesni smo ih u
sebi;

pojave života i fizičke pojave zamjećujemo i o njima
zaključujemo na temelju iskustva. Tuđe pojave svijesti,

tj. misli, osjećaje, želje drugog čovjeka mi ne osjećamo,

već o njihovu postojanju zaključujemo na temelju
njegovih riječi i analogije sa sobom. Znamo da našim
postupcima prethode određene misli i osjećaji. Kada iste

postupke uočimo kod drugoga, zaključujemo da je on

mislio i osjećao isto što i mi. Analogija sa sobom jedini
nam je kriterij i metoda prosuđivanja i zaključivanja o

pojavama svijesti drugih ljudi, ukoliko ne možemo općiti
s njima ili ne želimo vjerovati onome što nam sami kažu

o sebi.

Pretpostavimo da živimo među ljudima bez mogućnosti
komuniciranja s njima i zaključivanja po analogiji. U tom

slučaju bio bih okružen pokretnim i aktivnim automatima
kojih bi mi smisao, značenje i uzroci njihove aktivnosti

bili potpuno nejasni. Možda bih njihove aktivnosti
objašnjavao »molekularnim gibanjem«, »planetarnim

utjecajem«, »spiritizmom«, »slučajnošću«, ili nesvjesnim
sklopom uzroka, no u svakom slučaju u pozadini tih

aktivnosti ne bih mogao vidjeti svijest.

O postojanju «duše« općenito mogu suditi samo po
analogiji sa samim sobom. Znam da su neke pojave u

meni povezane s posjedovanjem duše. Kada kod
drugog čovjeka vidim iste pojave, zaključujem da i on

ima dušu (podrazumijevajući pod »dušom« skup pojava
svijesti). No, ja se ne mogu izravno uvjeriti u postojanje

duše drugog čovjeka. Proučavajući čovjeka samo