Page 255 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum
P. 255

predmete koje ne može spoznati svako osjetilo posebno,

               tako duša zemlje otkriva odnos između sadržaja moga
               uma i sadržaja tvoga uma, kojih naši razumi zasebno
               nisu   svjesni.   Njezine   sheme,   njezini   oblici   i   predmeti

               razmjerni   su   njezinom   širem   polju,   za   raspoznavanje

               kojega su naša polja svijesti odviše uska. Sami po sebi
               mi smo naprosto međusobno nepovezani, jer smo oboje

               tu i razlikujemo se jedan od drugoga. . . Ono što mi
               jesmo   ne   znajući   to,   ona   zna   da   jesmo.  Kao   da

               cjelokupni svemir unutrašnjeg života ima sklonost prema
               jednom   određenom   smjeru,   neku   vrst   ventila   koji

               dopušta znanju da teče samo u jednom smjeru, tako da
               šire može uvijek nadgledati niže, ali niže nikad šire.

                  Fechner   naše   pojedinačne   osobe   uspoređuje   s
               osjetilima   duše   zemlje.   Mi   smo   dodatak   njezinu

               zamjedbenom životu... Ona upija naše zamjedbe u svoje
               šire   polje   znanja   i   spaja   ih   s   drugim   tu   postojećim

               podacima. Sjećanja i pojmovni odnosi što su se ispreli
               oko zamjedaba neke osobe u širem životu zemlje ostaju

               razlučeni i oblikuju nove odnose.

                  Te Fechnerove ideje izložene su u njegovoj knjizi
                  »Zendavesta«.

                 Naveo sam tako dugi odlomak iz knjige prof. Jamesa
               jer sam htio pokazati da ideje o svijetu kao  živom i

               umnom  biću   uopće   nisu   nove   ni   neobične.   To   je
               prirodna i logična nužnost što potječe iz šireg gledanja

               na svijet no što to obično sebi dopuštamo.

                 Logički,  moramo   priznati   ili   različite   razine   života   i
               inteligencije   u   svemu,   u   svoj   »neživoj   prirodi«,   ili   ih
               posve zanijekati čak i u nama samima.






                                                          POGLAVLJE XVI
   250   251   252   253   254   255   256   257   258   259   260