Page 279 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

objektivno kao dio ne-sebe. Moramo razmotriti koje

znanje, subjektivno ili objektivno, ima više izgleda za
razvoj, i koje može brže dovesti do intuicije. Ponajprije:

što je intuicija?
Intuicija je izravna zamjedba unutrašnjim

osjećajem. Svoju bol osjećam izravno; intuicija mi
može omogućiti da kao svoju osjetim bol drugog

čovjeka. Prema tome, intuicija u sebi jest širenje

subjektivne spoznaje. No, možda je moguće intuitivno
širenje objektivnog znanja. Moramo ispitati narav

objektivnog znanja.
Naše objektivno znanje nalazi se u znanosti i u

filozofiji. Subjektivno iskustvo znanost je uvijek
smatrala činjenicom koja se ne može izmijeniti, ali koja

je »sumnjiva« i zahtijeva provjeru i potvrdu objektivnim
metodama. Znanost proučava svijet kao objektivnu

pojavu i kao istu objektivnu pojavu nastoji proučavati
čovjekov unutrašnji život sa svim njegovim svojstvima.

S druge strane, istodobno se proučavao čovjekov
unutrašnji život, da tako kažemo iznutra, no tom se

proučavanju nikada nije pridavao veliki značaj. Granice

subjektivne spoznaje, tj. granice unutrašnjeg života,
smatrale su se strogo ograničenima, utvrđenima i

nepromjenljivima. Samo se objektivnom znanju
priznavala mogućnost širenja.

Moramo vidjeti nije li to pogrešno: da li je zaista

moguće širenje objektivnog znanja i je li subjektivno
doista ograničeno?

U svom razvoju, znanost, tj. objektivno znanje, na
svakom koraku se susretalo sa zaprekama. Znanost

proučava pojave; čim pokuša prijeći na proučavanje
uzroka, suoči se sa zidom nepoznatog i za nju

nespoznatljivog. Pitanje glasi: je li to nespoznatljivo