Page 304 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Kako povezati ideju o odsutnosti stalnih veličina s

idejom statičnog svemira? Na prvi pogled jedna
proturječi drugoj. Zapravo to proturječje ne postoji.

Već smo potanko razmotrili kako ideja gibanja
potječe iz našeg osjećaja vremena, tj. iz

nesavršenosti našeg osjećaja prostora.
Kad bi naš osjećaj prostora bio savršeniji, mi

bismo svaki određeni predmet, recimo određeno

ljudsko tijelo, zamjećivali u cjelini njegova života u
vremenu, od rođenja do smrti. Tada bi, u granicama

tog kruga ono za nas bilo stalna veličina. No sada, u
svakom trenutku njegova života ono nije za nas

stalna, već promjenljiva veličina. I ono što mi
nazivamo tijelom zapravo ne postoji. To je samo

presjek četverodimenzionalnog tijela koje mi nikada

ne vidimo. Moramo zapamtiti da sav naš
trodimenzionalni svijet zapravo ne postoji. On je

tvorevina naših nesavršenih osjeta, rezultat njihove
nesavršenosti. On nije svijet, već samo ono što mi

vidimo od svijeta. Trodimenzionalni svijet je
četverodimenzionalni svijet promatran kroz usku

pukotinu naših osjeta. Stoga sve veličine koje mi u

trodimenzionalnom svijetu prihvaćamo kao takve,
nisu zbiljske veličine, već samo umjetno

pretpostavljene.

One nemaju zbiljsko postojanje, baš kao što ni
sadašnjost nema zbiljsko postojanje. O tome smo

već govorili. Ono što mi nazivamo sadašnjošću

prijelaz je iz budućnosti u prošlost. Ali taj prijelaz
nema protežnosti. Dakle, sadašnjost ne postoji.

Postoji samo budućnost i prošlost.
Prema tome, u trodimenzionalnom svijetu stalne

veličine su apstrakcije, baš kao što je i gibanje u