Page 303 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

samoj sebi. Dakako, može se reći da ona, mijenjajući

se, postaje druga veličina, da je to određena veličina
samo dok se ne mijenja. No, upravo to i mislim.

Aksiomi naše matematike primjenjivi su samo na
konačne i stalne veličine.

Suprotno uobičajenom gledištu, moramo priznati

da je matematika konačnih i stalnih veličina

nezbiljska, a matematika beskonačnih i
promjenljivih veličina zbiljska.
Zapravo, najveća veličina prve matematike nema

dimenzije, ona je jednaka nuli ili točki u usporedbi sa

svakom veličinom druge matematike, koje su sve
veličine, u svoj svojoj različnosti međusobno jednake.

Tako se i ovdje, baš kao i u logici, aksiomi nove
matematike ukazuju kao apsurdi.

Veličina može biti nejednaka sebi.
Dio može biti jednak cijelome ili veći od

njega.
Jedna od dvije jednake veličine može biti

beskonačno veća od druge.
Između aksioma matematike i logike uočavamo

potpunu analogiju. Logička jedinica - pojam - ima sva
svojstva konačne i stalne veličine. Temeljni aksiomi

matematike i logike u biti su isti. Oni su točni u sličnim
uvjetima i u sličnim uvjetima prestaju biti točni.

Bez imalo pretjerivanja možemo reći da su temeljni
aksiomi logike i matematike točni samo dok matematika

i logika operiraju s umjetnim, uvjetnim, u prirodi
nepostojećim jedinicama.

Radi se o tome da u prirodi nema konačnih, stalnih

veličina, baš kao što nema ni pojmova. Konačna,
stalna veličina i pojam uvjetne su apstrakcije; one

nisu zbilja, već, da tako kažemo, presjeci zbilje.