Page 127 - Rudolf Štajner - Teozofija

samih tih duša. Tko si duh naroda ne predočava
ovako ima o njemu tek blijedu predodžbu bez bitnosti
i života, praznu apstrakciju. — A nešto se slično
može reći i o duhu vremena. Time se duhovni pogled
proširuje na raznovrsna niža i viša bića koja žive
u čovjekovoj okolini, a on ih osjetilno ne zamjećuje.
No ljudi koji duhovno opažaju vide takva bića i mogu
ih opisati. U bića niže vrste ubraja se sve što vidi-
oci duhovnog svijeta opisuju kao salamandere, silfe,
undine i gnome. Nije potrebno reći da ovakvi opisi
ne predstavljaju preslike stvarnosti. Kad bi oni to
bili, svijet koji podrazumijevaju ne bi bio duhovni
nego grubo-osjetilni. Oni su zorno predočena duhovna
stvarnost koja se može prikazati samo usporedbama.
Razumljivo je da će netko tko priznaje samo osjetilno
promatranje, ovakva bića smatrati izrodom razuz­
dane mašte i praznovjerja. Za osjetilne su oči dakako
nevidljiva jer nemaju osjetilno tijelo. Praznovjerje
nije u tome što se ta bića smatraju stvarnima, nego
u uvjerenju da se ona osjetilno pojavljuju. — Ovakva
bića sudjeluju u izgradnji svijeta, a do susreta s
njima dolazi se čim čovjek stupi u više, tjelesnim
osjetilima nedostupne svjetove. Praznovjerni nisu
oni koji u ovakvim prikazima vide slike duhovnih
stvarnosti nego oni koji vjeruju u osjetilno postojanje
tih slika. Praznovjerni su, međutim, i oni koji odbijaju
duh jer smatraju da moraju odbaciti osjetilnu sliku.
— Postoje i takva bića koja ne silaze do u dušev­
ni svijet, a ovoj im je satkan samo od tvari zemlje
duhova. Čovjek ih opaža, postaje im drug kad za
njih otvori duhovno oko i duhovno uho. — Tim otva­
ranjem postaje razumljivo mnogo toga što je ranije
razumijevanju bilo sasvim nedostupno. Čovjekova
se okolina rasvjetljava; on vidi uzroke posljedica