Page 153 - Rudolf Štajner - Teozofija

postaje suhoparan, trezven čovjek koji ne zna za
radost i patnju. Radost i patnja jesu u njemu, ali
se preobražavaju kad istražuje svijet duha; one su
postale "oči i uši".
Sve dok sa svijetom živimo u osobnoj pove­
zanosti, stvari nam otkrivaju samo ono što ih povezuje
s našom osobnošću. No to je ono prolazno. Povučemo
li se od onog što je u nama prolazno i zaživimo
svojom samosviješću, svojim "Ja" u onome što je
u nama trajno, tada će nam naši prolazni dijelovi
postati posrednicima; to što nam objavljuju jest ono
neprolazno, ono vječno u stvarima. Kod onoga tko
spoznaje mora se uspostaviti odnos vječnog u njemu
prema vječnom u stvarima. Još prije nego što poduz­
me druge vježbe opisane vrste, a isto i za vrijeme
njihova izvođenja mora se usredotočiti na ono što
je neprolazno. Ako promatram kamen, biljku, životi­
nju ili čovjeka, moram biti svjestan da se u svemu
tome izražava nešto vječno. Moram se moći zapitati:
Što je ono trajno koje živi u prolaznom kamenu, u
prolaznom čovjeku? Što će nadživjeti prolaznu osjetil-
nu pojavu? — Ne treba misliti da ovakvo usmjeravanje
duha prema vječnom u nama uništava predano pro­
matranje i smisao za svakidašnjicu te da nas otuđuje
od neposredne stvarnosti. Naprotiv, svaki će nam
list, svaki kukčić otkriti nebrojene tajne ako na njih
nije upravljeno samo naše oko nego ako je putem
oka na njih upravljen duh. Svako svjetlucanje, svaka
nijansa boje, svaka intonacija, postaju osjetilima živi
i zamjetljivi, ništa se ne gubi; pritjecat će samo neo­
graničen nov život. A tko okom ne zna promatrati
ono najmanje doći će samo do blijedih beskrvnih
misli, a ne do duhovnog gledanja. — To ovisi o stavu
što smo ga u tom smjeru razvili. Koliko ćemo daleko