Page 151 - Rudolf Štajner - Teozofija

duhovnog svijeta čovjek djeluje tek onda kad se
pridržava samo njegovih zakona. Djelatnost koja
proizlazi jedino iz osobnog zanimanja, ne donosi
snage koje bi bile podloga za spoznaju duha. Tko
traži spoznaju ne može samo pitati: Što mi donosi
ploda, čime ostvarujem uspjeh? Taj mora znati pitati:
Što sam spoznao kao dobro? Odricanje od osobne
koristi svog djelovanja, odricanje od svake samovolje:
to su oni ozbiljni zakoni koje sebi mora moći posta­
viti. Tada se kreće putovima duhovnog svijeta, čitavo
se njegovo biće prožima tim zakonima. Postaje slobo­
dan od svake prisile osjetilnog svijeta: njegov se
duhovni čovjek izdiže iz osjetilnog omotača. Tako
napreduje prema duhovnome, tako sam sebe odu-
hovljuje. Ne može se reći: Od koje su mi koristi sve
čvrste odluke da slijedim samo zakone istine, kad
se možda glede te istine varam? Bitna je težnja, bitno
je uvjerenje. Čak i onaj tko je u zabludi, u težnji
za istinom ima snagu koja ga odvraća od krivog
puta. Ako je u zabludi, ta će ga snaga zahvatiti i
odvesti ga putem što vodi ispravnosti. Već i sama
primjedba: mogu se i varati, nevjerovanje je koje
ometa. Ona pokazuje da čovjek nema povjerenja u
snagu istine. Jer bitno je upravo to da se čovjek
ne drzne sebi postavljati ciljeve sa svog sebičnog
stajališta. On se treba nesebično predati i dopustiti
da mu smjer bude zadan duhom. Sebična čovjekova
samovolja ne može postavljati propise istini, istinsko
sebstvo mora postati vladarom, ono mora prožeti
čitavo njegovo biće te ga učiniti slikom i prilikom
vječnih zakona zemlje duhova. On se mora ispu­
niti ovim vječnim zakonima kako bi ih zatim zračio
u život. — Tko traži spoznaju, mora moći držati
pod strogom paskom i svoju volju. Tako će uza svu