Page 92 - Rudolf Štajner - Teozofija

za čovjeka koji je malo bio vezan uz fizički život,
a dugo za onoga čiji su interesi potpuno bili vezani
uz taj život, tako da prilikom smrti u duši žive još
mnoge požude, želje itd.
Najlakše je stvoriti predodžbu o tome kako duša
živi u prvo vrijeme nakon smrti na osnovi sljedećeg
razmišljanja. Uzmimo za to pomalo grub primjer:
užitke gurmana. Jelo pričinjava njegovu nepcu užitak.
Užitak, dakako, nije ništa tjelesno nego duševno.
U duši živi užitak, a i žudnja za njim. Ali je za zadovo­
ljenje požude potreban odgovarajući tjelesni organ,
nepce itd. Nakon smrti duša ne gubi odmah tu požu­
du, no sada više nema tjelesni organ kao sredstvo
zadovoljenja požude. Čovjeku je tako — doduše iz
drugog razloga koji, međutim, djeluje slično, samo
daleko snažnije — kao kad bi u nekom kraju u kojem
nadaleko i naširoko nema vode, trpio goruću žeđ.
Tako duša goruće pati zbog izostanka užitka budući
da je odložila tjelesni organ kojim je do njega dolazila.
Tako je sa svime što duša traži, a što se može zado­
voljiti samo tjelesnim organima. Ovo stanje (gorućeg
pomanjkanja) traje tako dugo dok duša ne nauči
da više ne žudi za onim što se može zadovoljiti samo
tijelom. A vrijeme provedeno u ovom stanju može
se nazvati mjestom požuda, iako se ovdje ne radi
o "mjestu".
Kad duša nakon smrti stupi u duševni svijet,
biva podvrgnuta njegovim zakonima. Oni na nju
djeluju; a o tom djelovanju ovisi kako će biti izbri­
sana sklonost prema fizičkom. Djelovanja moraju
biti različita, ovisno o vrstama duševnih tvari i du­
ševnih snaga u čija je područja duša sada smještena.
Svaka će vrsta izvršiti svoj utjecaj čišćenja i opleme­
njivanja. Ovo je zbivanje takvo da je sve antipatično