Page 89 - Rudolf Štajner - Teozofija

sklonosti prenijeti jednako tako dobro fizičkom kao
i duhovnom. Kao što svoja ticala spušta u fizičko,
tako ih pruža prema duhovnom. Uranjanjem u fizič­
ki svijet njeno vlastito biće biva prožeto i obojeno
prirodom fizičkog. Budući da duh u fizičkom svijetu
može djelovati samo njenim posredovanjem, to je
i njemu samom zadano usmjerenje prema fizičkom.
Njegove tvorevine bivaju snagama duše privučene
u fizičko. Promotrimo nerazvijenog čovjeka. Nagnuća
njegove duše vezana su uz tjelesne radnje. On osjeća
samo užitak pri utiscima koje fizički svijet čini na
njegova osjetila. A time je u tu sferu uvučen i njegov
duhovni život. Njegove misli služe samo zadovo­
ljenju njegovih fizičkih životnih potreba. — Time
što duhovno sebstvo živi od utjelovljenja do utjelo­
vljenja, svoj smjer treba sve više zadobivati iz duha.
Njegova spoznaja treba biti određena duhom vječne
istine, a njegovo djelovanje vječnom dobrotom.
Smrt promatrana kao činjenica fizičkog svijeta
znači promjenu tjelesnih djelatnosti. Tijelo po svom
ustrojstvu smrću prestaje biti posrednikom između
duše i duha. Ono se nadalje u svojoj djelatnosti poka­
zuje potpuno podložno fizičkom svijetu i njegovim
zakonima; u njega prelazi da bi se u njemu rastvorilo.
Nakon smrti samo se fizičkim osjetilima mogu proma­
trati fizički procesi tijela. Što se zatim događa s dušom
i duhom izmiče tim osjetilima. Jer se i za vrijeme života
duša i duh mogu promatrati samo ako se izvanjski
očituju u fizičkim procesima. Nakon smrti takvo očito­
vanje nije više moguće. Stoga za sudbinu duše i duha
nakon smrti ne dolazi u obzir promatranje fizičkim
osjetilima, a ni znanost koja se na njemu temelji. Tu
nastupa jedna viša spoznaja koja polazi od promatra­
nja zbivanja u duševnom i duhovnom svijetu.