Page 91 - Rudolf Štajner - Teozofija

što se, doduše, može doživjeti u tijelu, ali što se
kao plod može upisati u duh, duša povezuje s duhom
u čisto duhovnom svijetu. — Da bi se upoznala sudbi­
na duše nakon smrti, mora se, dakle, promatrati
njen proces rastvaranja. Ona je imala zadaću da
duh usmjeri prema fizičkom. U trenutku kad je ispuni­
la ovu zadaću, usmjerava se prema duhovnom. Zbog
te prirode njene zadaće duša bi zapravo odmah kad
od nje otpadne tijelo, kad, dakle, više ne može biti
spona, morala biti samo duhovno djelatna. A ona
bi to i bila kad ne bi zbog novog života u tijelu
ono vršilo utjecaj na njene sklonosti i kad je ne bi
privlačilo. Bez ove obojenosti koju je poprimila zbog
svoje povezanosti s tjelesnim ona bi odmah nakon
gubitka tijela slijedila same zakone duhovno-duševnog
svijeta i ne bi razvijala daljnje sklonosti prema osjetil-
nom. A to bi bio slučaj kad bi čovjek prilikom smrti
izgubio svaki interes za zemaljski svijet, kad bi bile
zadovoljene sve požude, želje itd. povezane sa životom
što ga je napustio. No ukoliko to nije tako, ono što
je od toga preostalo veže se uz dušu.
Da ne bismo zapali u zabludu, moramo ovdje
pažljivo razlikovati ono što čovjeka veže uz svijet
tako da se to može ispraviti i u nekom sljedećem
utjelovljenju, od onoga što ga veže uz neko određeno,
dotično posljednje utjelovljenje. Ovo prvo izravnava
se zakonom sudbine, karmom: a ovog drugog duša
se može riješiti samo nakon smrti.
Za ljudski duh nakon smrti nastupa stanovito
vrijeme u kojem se duša oslobađa svojih sklonosti
prema fizičkom postojanju da bi potom slijedila same
zakone duhovno-duševnog svijeta i oslobodila duh.
Prirodno je da ovo vrijeme traje tim dulje što je
duša više bila vezana uz fizičko. Ono će biti kratko