Page 88 - Rudolf Štajner - Teozofija

II. Duša u duševnom svijetu nakon smrti

Duša je spona između čovjekova duha i njegova tijela.
Njene snage simpatije i antipatije koje se na osnovi
njihova međusobnog odnosa očituju kao: požuda,
podražljivost, želja, voljkost i nevoljkost itd. — nisu
djelatne samo među pojedinim duševnim tvorevi­
nama nego se očituju i prema bićima drugih svjeto­
va, fizičkog i duhovnog. Dok duša nastanjuje tijelo,
sudjeluje na neki način u svemu što se u njemu
događa. Ako se fizički procesi u tijelu odvijaju pravil­
no, u duši nastaje voljkost i ugoda; ako su poremećeni,
nastaju nevoljkost i bol. — A duša ima udjela i u
djelatnostima duha: jedna je misao ispunjena radošću,
druga odbojnošću; ispravan sud nailazi na odobra­
vanje duše, a neispravan na negodovanje. — Da,
stupanj razvoja nekog čovjeka ovisi o tome da li
nagnuća njegove duše idu više u jednom ili u drugom
smjeru. Neki je čovjek to savršeniji što više njegova
duša osjeća simpatiju prema očitovanjima duha, a
nesavršeniji je što više njena nagnuća nalaze zado­
voljenja putem tjelesnih procesa.
Duh je čovjekovo središte, tijelo je posrednik
kojim duh promatra i spoznaje fizički svijet i kojim
u njemu djeluje. A duša je među njima posrednica.
Ona iz fizičkog utiska što ga titraji zraka čine na
uho izmamljuje zvuk, raduje se tom zvuku. Sve to
javlja duhu koji na taj način stječe razumijevanje
za fizički svijet. Misao koja se pojavljuje u duhu
biva putem duše preobražena u želju za ostvarenjem
i tek na taj način može uz pomoć tjelesnih instru­
menata postati djelom. — Čovjek može ispuniti svoje
određenje samo ako dopusti duhu da on dade smjer
njegovu djelovanju. Duša sama po sebi može svoje