Page 464 - Albert Pike - Moral i Dogma
P. 464
O Hermesu, Merkuru Grka, Thothu kod Egipćana i Taautu kod Feničana, već smo dovoljno rekli. On je
bio izumitelj slova i Oratorstva, krilati glasnik Bogova, koji nosi Kaduceus i obavijen je zmijama i u
našem Savetu on je predstavljen Besednikom.
Indusi su Sunce zvali Surya, Persijanci Mitra, Egipćani Oziris, Asirci i Haldejci, Bel. Skiti i Etrurci i
drevni Pelasgi zvali su ga Arkaleus ili Herkules, Feničani Adonai ili Adon, a Skandinavci Odin.
Iz imena Surya, koje su Indusi dali Suncu, Sekta koja ga je obožavala nazivana je Souras. Njihovi slikari
opisuju njegove kočije kako ih vuče sedam brzih pastuva. U Hramu Viswerwara, u Benaresu, postoji
jedan drevni primerak skulpture, veoma dobro urađen u kamenu, koji njega predstavlja kako sedi u
kočijama koje vuče konj sa dvanaest glava. Njegov kočijaš, koji je ispred njega, jeste Arun [od iOT, Aur
Crepusculum], ili Zora, i među njegovim brojnim nazivima je dvanaest koji označavaju njegove uvažene
7
moći u svakom od dvanaest meseci. Te moći se nazivaju Adityas i svaka od njih ima određeno ime. Često
se pretpostavljalo da se Surya spustio na zemlju u ljudskom obliku i da je ostavio porod na zemlji, što je
bilo takođe prisutno i u pričama Indije, Haldejaca i Grka. On je često imenovan kraljem Zvezda i Planeta,
što nas podseća na Adon Tsbauth (Gospod Zvezdanog Svoda), hebrejske rukopise.
Mitra je bio Bog-Sunce Persijanaca. U pričama se kaže da je bio rođen u grotlu ili pećini, u Zimskoj
Dugodnevici. Njegovi praznici su bili slavljeni u tom periodu, u trenutku kada je sunce po-činjalo da se
vraća prema Severu i da povećava dužinu dana. To je bio veliki Praznik religije Magija. Rimski
Kalendar koji je objavljen u vreme Konstantina i baš u tom periodu obožavanje Mitre je po-čelo da
osvaja Zapadni Svet, koji je fiksirao taj dan na 25. decembar. Njegove statue i prikazi su bili s posvetom:
Deo-Soli invicto Mithre - Nevidljivom Bogu-Sunca Mitri. Nomen invictum Sol Mithra... Soli
Omnipotenti Mithrae. Njemu su, zlato, tamjan i mirta, posvećivani. VU kaže Martianus Capella u svojoj
himni Suncu, koji živite na Nilu obožavate njega kao Serapisa, a obožavaoci izMemfisa kao Ozirisa; u
y
svetim obredima Persije ti si Mitra, u Frigiji - Atis i u Libiji klanjaju ti se kao Ammonu i u Feničanskom
Biblosu kao Adonisu; i tako ceo svet obožava tebepod različitim imenima.
Oziris je bio sin Heliosa (Phra), božanski izdanak istorodan sa zorom i istovremeno inkarnacija Knefa ili
Agatodsemona, Dobrog Duha, sa svim mogućim njegovim manifestacijama, kako fizičkim tako i
moralnim. On predstavlja, na jasan način, milosrdan aspekt svih visokih emanacija i u njemu je razvijen
koncept Bića koje je u potpunosti dobro, iz čega je nastala potreba uvođenja neprijateljske moći, kao
suprotnost njemu, koja je nazvana Seth, Babys ili Tifon, i koje bi bile odgovorne za štetne uticaje na
Prirodu.
S pojavama u poljoprivredi, za koje se smatralo da su izumi Ozirisa, Egipćani su povezali najviše istine
svoje religije. Duša čoveka je bila kao seme skriveno u zemlji, a pitanje smrti, slično prethod-nom,
povezano je s njegovim mračnim počivalištem, uz neminovno očekivanje restauracije života iz njega.
Oziris nije bio samo dobročinitelj živima, on je takođe bio Had, Serapis i Rhadamanthus, monarh mrtvih.
Prema tome, smrt je, prema mišljenju Egipćana, bila samo drugo ime za obnav-ljanje pošto je njihov Bog
y
ista ona moć koja im je neprestano obnavljala život Prirode. Svako telo, propisno balsamovano, nazivano
je Oziris i u grobu je trebalo da bude sjedinjeno sa Božanstvom, ili barem dovedeno u bliskost. Jer, kada
je Bog inkarnirao, radi koristi čoveku, shodno Njegovom pretpostavljenom karakteru, On je trebalo da
pokaže sve uslove vidljivog postojanja. U smrti, kao i u životu, Izida i Oziris su bili model i prethodnici
čovečanstva; njihove sephulre su postojale u hramo-vima Nadmoćnih Bogova; ipak, iako su njihovi