Page 13 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

- Sad nema, al jedanput će bit.
- Ili, još gore, neće ga bit, a trebat će nam - doda Ću-mur, držeći se vrhovima
prstiju za lijevu sljepoočnicu: opet je počinjala, ona pulsirajuća bol u lijevoj
poluči glave, koja se javljala kad bi lubanja postala pretijesna za umorni i
iznervirani Cumurov mozak. - Ubit ćeš jedanput i sebe i nas.
- Glavu ćemo jedanput izgubit zbog tebe te i toga ti tebi svraba tvog -
procijedio je Jaser.
Kao da Cigo to nije znao i sam.
- Ti, mali, ne seri, zadnji put ti kažem.
To je, zapravo, Cigi bio veći problem: to što je obični, glupi svrab rušio sav
njegov dugo građeni autoritet i što ga je, iako gotovo dvostruko starijeg,
dvostruko većeg, dvostruko jačeg i svakako dvostruko pametnijeg, zbog
ovakvih idiotskih situacija zajebavao čak i mali Jaser, biće sa samog
evolucijskog začelja - karika koja nedostaje, tako su ga zvali u ulici - s
neobičnom govornom manom da svaku osobnu zamjenicu ponavlja u
skraćenom i punom obliku.
- Ko te jebe tebe.
- Mali, udarit ću te, bogami ću te udariti
Tako je bilo u srednjoj školi, tako je bilo u "Mašinoim-pexu" - najprije u klubu,
a potom i u poduzeću - a tako je, eto, i u Hamilovim Zelenim udovicama i u
Zajkovom diverzantskom vodu. Svugdje je Mir sad Ateragić Cigo - visoki i
plavokosi rmpalija svijetle puti i mrka pogleda, ruku poput hrastovih grana i
šaka širokih kao rogo vije jelena lopatara - bio strah i trepet, neupitni gazda
ulice, četvrti i škole, gazda svlačionice, radionice i spavaonice, i svugdje se
šaptalo i gledalo u pod dok Cigo na koncu svojim glasom ne bi odlučio je li se
danas dobre volje ili nije.
I sve je funkcioniralo skladom hranidbenog lanca afričkih savana, sve do onog
neminovnog trenutka - a uvi-
I. DIO
29
jek najnezgodnijeg, bilo to pred cijelim razredom, dok je odgovarao
marksizam, bilo na starom Jevrejskom groblju, ispod Sanele Hulak, usred
prvog seksa u životu, bilo u 57. minuti polufinala općinskog Kupa kod
rezultata 1:1 - do trenutka, dakle, kad bi ga uhvatio napad nesnosnoga svraba,
najčešće na tabanima, i kad bi zaplesao najprije s jednom rukom u cipeli,
psujući i kunući, a onda s obje ruke na leđima, mlatarajući krakovima, vrteći
se i posrćući.
Točno je u tim trenucima Cigo mogao čuti kako se uz stakleni prasak lomi,
razbija i raspada njegov monumentalni, gvozdeni ugled. Bio je to, dakako,
grleni smijeh prijatelja iz razreda i ulice, ili Sanelin smijeh, ili smijeh
tridesetak navijača "Rudara" iz Brezovače, ili Jaserov škri-pavi cerek, ali
njemu je taj hihot i smijeh uvijek imao zvuk praska i lomljave, zvuk sitnih
krhotina njegova autoriteta kako tanko odzvanjaju parketom učionice,
nadgrobnim pločama Jevrejskog groblja, tribinama brezovačkog stadiona ili,
primjerice, kamenom padinom nad Dubovom i Strmodolom, nasuprot
ustaškim čukama na Prevali.
Pa ipak, on tu ništa nije mogao. Svrab je bio jači od svega, bio je jači od njega,
metar devedeset visokog i nezgrapnog lijevog beka, bio je jači i od srama i od
straha, i kako je onomad bio jači od srama pred Sanelom Hulak ili Hajrom