Page 18 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

- Što bi vam itko naš bježo prema Brezovači, budalo jedna?
- Pa kako ste vi bježali, eto kako.
- E ta mu valja - upade opet Šiljak. - Jebiga, Vili, tako ispada. Hajmo sad.
Neče Vili nikad zaboraviti Šiljkovo lice kad je to rekao. Usne i obrve nekako su
mu se iskrivile u molećivu, preklinjuču masku, a onda je Vili osjetio strašan,
prestra-šan zadah.
- Molim te - gotovo je zajecao Šiljak.
- Jesil to prdnuo, matere ti?
- Jok. Nije to.
To, dakle, kako se Šiljak usrao od straha u onih par sekundi dok su klizali
prema mini na cesti, e to svijet još nije bio vidio. Golf se ispunio tmastim
oblakom smrada i Vili je psujući opet nagazio po gasu. U dizelskom dimu
posutom varnicama iz gologa kotača ostavili su iza sebe tri zbunjena
Brezovčana što su još dugo, dugo mahali za njima. I tada su Vili i Šiljak sasvim
lijepo mogli vidjeti razliku između običnog brezovačkog mahanja za sretan
put i mahanja za obraćanje pažnje na protutenkovske mine na cesti.
Pa ipak, nije ni to bio kraj sranjima toga dana. Poslije su, naime, trojica
pripadnika brezo vačkog HVO-a svjedočila da su upravo iskre pod kotačima
Vilijeva golfa zapalile na staroj brezovačkoj zaobilaznici neku lokvu benzina,
lož ulja, čega li već, pa onda i travu uz cestu, pa stari neki obor, pa onda sve
ostalo, ali za taj veliki požar - najveći ikad zabilježen u tom kraju, u kojemu su
izgorjela cijela dva hrvatska sela - Vili i Šiljak nikad nisu odgovarali.
Svjedočenje Brezo včana zatureno je negdje u ladicama
Vojnog tužiteljstva i u službenom sudskom zapisniku ostalo je zapisano kako
je nakon opsežne dvomjesečne istrage utvrđeno da su požar podmetnuli
brezovački muslimani, što je iskorišteno kao povod da se svi odrasli bošnjački
muškarci sprovedu na stadion "Stjepana Hercega", nekadašnjeg "Rudara", i
otamo deportiraju u logor, organiziran u starome rudniku.
I kako onda ne bi - smješkao se Vili hodajući krvopolj-skom cestom prema
srpskom groblju i Muzaferovim Ku-čama - kako se ne bi sjećao onoga zimskog
utorka, prvoga dana hrvatsko-bošnjačkog sukoba, kako se sad službeno zove
taj rat?
Pa ipak, koliko god živo pamtio i zvukove, i slike, i mirise - naročito mirise:
vonj zapaljenog stojadina, ognja od motornog ulja, automobilskih guma i suhe
trave, vonj oblačiča asfaltnog praha podignutog snajperom i duhanskog daha
onoga krupnoga Brezovčanina, a naročito vonj Šiljkovog straha - i koliko god
se dobro sjećao svake krivine i svake grbe ove ceste, koju je milijun puta
prošao do toga utorka prije, sada mu je ona izgledala tuđa i nepoznata. Ni
Ruštica tamo iza, ni Musemiči, ni Prevala i Dubovo brdo ispred njega, ni
Suhodol, ništa mu ovako zaraslo i prijeteće tiho nije izgledalo poznato.
- Je li, jel ovdje bilo ono kad ste ti i Šiljak autom naletjeli na mine? Ono kad se
Šiljak usro? - začuo je tada Zagorov glas.
- Jest, tamo je bilo... na raskršću za Brezovaču.
- A bogati, šta je sa Šiljkom, đe je on sad?
9-53 h
- Koliko ih je?
- Pet... ne, šest.
- Pet ili šest?
- Šest, sad sam ga vidio.