Page 15 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

- Hajde sad šutite, bez zajebancije! - prekinuo ih je Pako konačno namjestivši
ljutit glas. - I ne trčite, samo polako.
- Đe neću trčat, idemo turskom džadom ko na izlet, posred otomanskog
vilajeta, balije iza, balije ispred, mine lijevo, mine desno, a mi marširamo ko
Alijina garda... daj
32
Jebo sad hiljadu dinara
barem da zamaknemo iza, do groblja, pa hajmo onda polako!
- Tako mi svih bradetina Ontarija - smijao se i Zagor - Pako, dobar ti je ovo bio
plan.
Hodali su sporo, euforično se smijući, i odmicali pomalo krvopoljskom cestom
prema starom srpskom groblju. Iza njih je ostala isturena čuka Armije BiH na
Rustici i tenkovska olupina na ulazu u Musemiće - onaj bošnjački tenk što ga
je prije pet mjeseci skinula posljednja hrvatska raketa iz tog sela - pred njima,
za brdašcem preko puta groblja, nazirale su se Muzaferove Kuće, a iznad njih
na sunčanoj su se magli ispružili obronci Dubova brda. Papac i čep išli su na
začelju, pred njima su se kao u strijelce razvili Zagor, Vili i Robi, spori korak na
čelu je držao Pako, a ispred njega propisno su rastojanje držale njihove oštre,
dugačke sjenke.
Stara cesta bila je presvučena zelenkastim lišajem, uz rubove i kroz pukotine
u asfaltu izraslo je do pola metra raznoga korova i trave, a na jednom mjestu
iz rupe u sivozelenom kolniku iznikla je i lijepa mladica smokve. Posljednji
automobil prošao je ovuda još prošle zime, kad je puklo između dotadašnjih
saveznika, Hrvata i Bošnjaka Gračaničke krajine, i kad se udolinom Suhodola,
Str-modola i Zlogaja, cestom od Zučije do Krvopolja, pružila provalija što je u
novinama zovu linijom razgraničenja.
Vili se dobro sjećao toga dana. Zapravo, posljednji automobil koji je prošao
ovom cestom vozio je upravo on. Bio je to crveni go//dizelaš kojim su Šiljak i
on iz Zučije u Brezovaču vozili sanduk nekakvih upaljača za mine. Govorilo se
toga jutra, a utorak je bio, da su muslimani iz Tar-duka i Koviljače digli
barikade pred Krvopoljem, a večer prije na benzinskoj crpki u Rugotinu
navodno su izrešetali hrvatski autobus iz Ljubuškog.
I. DIO
33
Točno tuda su vozili Šiljak i on, sami na cesti kojom je već vonjao rat, a rat je
tada vonjao po zapaljenim gumama, po plamtećem stojadinu što je gorio u
jarku uz cestu, s jednim kotačem na asfaltu. Još, eto, crna olupina toga
stojadina leži ovdje, uz cestu - razmišljao je Vili dok su prolazili kraj nje - i kao
da je opet mogao oćutjeti onaj strašni smrad kad su Šiljak i on stali kraj
buktinje, tek da vide ima li koga unutra.
Vili je tada prvi put omirisao rat \7b\\z2L, jer u HVO je unovačen kad je kratki
rat sa Srbima već bio gotov, a ironijom sudbine onaj jedini zračni napad na
Blagajevac, dva dana prije povlačenja Jugoslavenske armije - onaj kad su
Papac i Čep skinuli avion iznad Babine sise - propustio je jer je sa Šiljkom i
Kljovom bio u Tomislavgradu na tečaju protuzračne obrane. Znanje iz
rukovanja protuzračnim mitraljezom tako nikad nije iskoristio, ali jest
iskustvo jednog od pionira slobodnog penjanja u Bosni i Hercegovini,
dugogodišnjeg planinara, splavara, zmaj ara i speleologa što se zajedno s
prijateljem Radom Šiljkom jedini spustio u Zufkinu jamu - baš takvog su,