Page 16 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara
P. 16
rekoše, trebali u novoosnovanom Vodu za posebne namjene pri 119. brigadi
HVO-a. A nitko vrhove i pećine Režnja, Prevale i Popova sedla nije poznavao
bolje od Vilija.
Opet je, kao i onoga dana, povirio u stojadin kraj ceste. Ni danas, kao i onda,
unutra nije bilo ničeg; i sad je, kao i tada sa Šiljkom, prošao pored crnom
hrđom prekrivene olupine i produžio cestom. Onoga dana, doduše, odjurili su
od nje crvenim golfom Vojne policije, nakon što su im dva snajperska metka
zazujala kraj ušiju, a treći probio gumu. Na golom, iskrivljenom točku oko
kojega su plesale krpe iskidane gume u posljednji čas su zaobišli plitki krater
minobacačke granate, projurili kroz Muzaferove Kuće i stigli do raskršća, gdje
su ih zaustavila trojica Brezovčana
34
Jebo sad hiljadu dinara
sakrivena iza ogromne betonske cijevi, vičući im da se tim putem do Krvopolja
ne može, da su balije postavile ježeve i barikade i da tuku po cesti s Popova
sedla.
Šiljak i Vili su im rekli da oni ionako idu lijevo, u Brezovaču, i pitali ih gdje je
prvo sigurno mjesto za promjenu točka. Brezovčani su im odgovorili da je
prvo sigurno mjesto Trst, na što su se sva petorica nasmijala - Šiljak i Vili,
istinabog, prilično kiselo. Onda su opet nagazili po gasu, zavrištao je goli točak
po asfaltu, zrakom su divlje zaplesali rojevi iskri, a trojica Brezovčana ispratila
su ih, moralo se priznati, za potpune neznance i ozbiljnost situacije prilično
veselim i temperamentnim mahanjem.
Već nakon nekoliko trenutaka Vili je s užasom shvatio da nije razlog što im
Brezovčani mašu - a najveći među njima čak je mašući i trčao za njima - to što
su oni takav svijet, druželjubiv i srdačan, već da im mašu zato što su na
odvojku prema Brezovači, baš kao i prema Krvopolju, na kolnik postavili
sedam-osam protutenkovskih mina.
Crveni je golf zaplesao uz strašnu škripu i vrisku, zaobišao prve dvije mine, ali
ne i treću. Vili je vidio da idu ravno na nju, ali upravljač jednostavno nije
slušao. Tih nekoliko sekundi trajalo je otprilike mjesec dana, toliko dugo je
Viliju izgledalo da klize prema mini postavljenoj točno na sredini ceste - Šiljak
je u tih mjesec dana stigao samo začepiti uši, a Vili tek opsovati cijelu
Brezovaču, "kobogda im fratar nad grobom u križ mahooooooo!" - i u
sljedećem trenutku golf je veselo poskočio jednom, pa drugi put, najprije
prednjim lijevim, potom i stražnjim desnim točkom prešavši preko mine, a
onda tupo doskočio na asfalt, okrenuo se udesno i uz tiho cviljenje lagano
stražnjim branikom dotakao banderu.
I. DIO
SI
Vili i Šiljak nisu se micali, zamrznuti u gluhom užasu, bez daha i bez glasa.
Nekoliko trenutaka ništa se nije čulo, baš ništa - potom je iz daleka počeo
stizati bat vojničkih cokula, sve glasniji i jači, zatim i glasovi, urlici zapravo, a
onda i suhi kašalj i hrapavo dahtanje.
- Jeste živi? - bilo je prvo što je Vili čuo. Okrenuo je glavu i kroz otvoreni
prozor ugledao onoga Brezovčanina što je trčao za njima. Držao se rukom za
krov golfa, duboko dahtao i grmio teškim duhanskim kašljem.
- Jeste živi? - pitao je opet, došavši do daha.
- Jeste živi? - ponovio je drugi, brkati glavonja, stigavši nekoliko sekundi