Page 21 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

- Bog te jebo! - pljune opet Ćumur.
- E vala više bih volio da je cijela ustaška brigada nego jedan naš! - upade Cigo.
- Rafal po cesti i riješen problem, a ovako...
- Čekaj, stani! - obrati se Đo Hunti. - Jesil to reko inžinjerci?
- Aha.
I. DIO
43
- Jesil siguran?
- Jašta, Omerove je barem lako prepoznat u onim ze-ljanicama - odgovori
Hunta. - Inžinjerci, poznam ih na deset kilometara. Osma motorizovana.
- Koji če kurac Omerovi ovdje? - zamisli se Đo glasno.
- Njih nema na Rustici, jelde?
- Jok, šta ja znam - kratko če Morž. - Šta če ovdje in-žinjerija? Oni su na Staroj
gori tamo...
- A ovi od Ruštice dolaze. I Omerovi, kažeš?
- Jebiga, dvije vojske mogu prepoznat s vrha Vilaje: Hozinu artiljeriju i
Omerove inžinjerce. A ovi su Omerovi, tebe mi.
- Ništa, hajmo sada gore u begovinu i da vas nisam čuo! Gore čemo zvat
Hamila da vidimo šta je - reče Đo i krene prema ruševini. - Hunta, ti se penji na
onu kulu gore i da devetnes očiju otvoriš! I hajde na ona vrata, iznutra se
penji, a ne vanjskim stepenicama, na njima si im ko na dlanu.
Zaškripale su vojničke čizme po izglačanoj kaldrmi pustih Muzaferovih Kuca.
Šestorica muškaraca šutke se penjala blagom uzbrdicom prema begovoj kuli.
Iza obrasle kapije Hunta krenu na niska vrata ispod vanjskog stubišta tornja, a
ostali na glavni ulaz. Đo je išao prvi. Oprezno je gurnuo stara, drvena vrata
zahrđalih šarki, razvaljena i nagorjela, i počnu mu pred očima igrati davno
zagubljene slike.
- A jel zna ko od vas legendu o Muzaferbegovoj kuli?
- upita iznenada.
- Jok ja - kratko procijedi Morž.
- Jebo te legenda sad.
- Jel misliš ono kad je onaj ludi Blagaj lij a zapalio kulu, kako se zvao...? Mujaš,
Mujan, tako nekako.
- Ma ne to - dobaci sa začelja male kolone Cigo. - Đo
44
Jebo sad hiljadu dinara
misli na onu staru legendu, ono kad je bogati krvopoljski trgovac imo sina
jedinca, onako, malo na žensku stranu, više žensko nego muško, pa otac od
njega napravio kćer, obuko ga u svilu i kadifu, udao ga u begovu kuću, pokupio
miraz i pobjego u Carigrad... je li, Đo?
- Jest, baš to - smješkao se Đo.
Zaokružio je pogledom po velikoj prostoriji u prizemlju, a onda kroz nagorjele
grede i pravokutni komad vedroga neba. Uz zidove su izrasli golemi grmovi
kupina, a u jednom je kutu stablo šljive doseglo do visine prozora na prvom
katu. Iz grmlja, pomiješan s mirisom kupina, dolazio je dalek djevojački
smijeh. Onda je čuo i vlastiti glas, sve bliži.
v v
"Sto si takva, Šonja?", čuo je sebe. "Sto što sam takva", mazno je pitao glas iz
kupina, "kakva to?" "Znaš ti", odgovorio je njegov glas. "Ne znam, svega mi",