Page 25 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

Ono pak što nisu znali Papac i Čep, bilo je to da je stari kombi engleske
proizvodnje: ta će se stvar pokazati važnijom nego što bi bila u nečijem
drugom životu. U njihovom, Cep je na suvozačkom mjestu do kraja spustio
staklo, jer bio je vruć taj vukovarski kolovoz, i ispružio ruku kroz prozor da se
osvježi i rashladi, onako kako to inače ljeti na suvozačkim mjestima svih
automobila na svijetu - svih, osim engleskih - rade i ljudi mnogo inteligentniji
od Čepa. Jer u svim engleskim vozilima, pa tako i u engleskim kombijima - a od
Čepa, koji nikad u životu ni o čemu nije razmišljao, teško da se moglo očekivati
da počne razmišljati baš tada i baš o tome - suvozač sjedi s lijeve strane. Sto
znači da na europskim cestama, gdje se vozi desnom stranom, ruka ispružena
kroz suvozački prozor engleskog kombija počesto, koliko počesta vožnja
engleskim vojnim kombijem po slavonskim šorovima uopće može biti, riskira
da, primjerice, u punoj brzini udari
I DIO
II
o retrovizor audija iz suprotnog pravca i da od jakog udarca i krika nesretnika
s lijevog sjedišta vozač tržne i izgubi kontrolu nad vozilom. I da na koncu stari
kombi zapleše šorom, udari u stup s reklamom za vulkanizersku radnju i
završi u jarku punom masnog blata, motornog ulja, starih guma i vojničkih
gaća.
Papac i Čep prebačeni su u osječku bolnicu - Čep s potresom mozga i
polomljenim svim prstima lijeve ruke, a Papac s polomljenim svim ostalim
kostima u tijelu - da bi se nakon nekoliko mjeseci vratili u Blagaj evac ovjenča-
ni slavom vukovarskih heroja stradalih u obrani grada od četničke avijacije.
Kad je i kako točno krenula ta priča s avijacijom, nitko više i ne zna, a još ih
manje za to i mari. Papac i Cep došli su u gipsanim zavojima i kad god bi ih
netko pitao što se to zapravo u Vukovaru dogodilo, oni su škrto odgovarali da
su ranjeni u specijalnoj misiji. U početku, bilo je to zbog sramote da se prizna
istina o glupavoj nezgodi u kombiju punom smrdljivih muških čarapa. Laž o
ranjavanju mnogo bi se lakše smislila da je u kombiju bio samo jedan od njih -
ovako, u svakom trenutku postojala je barem još jedna osoba u Blagaj evcu
koja je znala pravu istinu.
S druge strane, njihova šutljivost i tajanstveni pogledi na pitanje kako se to
dogodilo - "nije važno", procijedio bi Papac zagonetno, dok bi Čep tresući
glavom simuli-rao potres mozga - samo su raspirivali legendu o Papcu i Čepu,
herojima vukovarske drame koji nerado pričaju o tim danima. I oni rijetki što
bi se prije rata znali ponekad narugati Čepovom niskom rastu i još nižem
kvocijentu inteligencije, sada su mu plaćali piće i klonili se viceva o Čepu i
zlatnoj ribici.
- Je li, Čepe - pitao bi neki pripiti pozadinac za šankom
52
Jebo sad hiljadu dinara
kafe bara "Bundeswehr" - zašto Papac ne želi da priča šta vam se zapravo
dogodilo onda... u Vukovaru?
- Nije važno - rekao bi Čep. -A ti?
- Šta ja?
- Ti se baš ničega ne sjećaš?
- Jok - copnuo bi Čep jezikom. - Ja sam ti imo teški zemljotres mozga.
Nije bilo zajebavanja s Čepovim "zemljotresom mozga", čak ni kad njega nije