Page 27 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

55
a Papac i Čep, u početku izbjegavajući gledati jedan drugoga u oči dok su
pričali svoju jezivu vukovarsku epizodu, s vremenom su i sami počeli
vjerovati u nju. Štoviše, Čep je fra Klemi u ispovijedi priznao da je ubio jednog
srpskog pilota, da je u osvetničkom gnjevu zapalio jednu četničku šumu i da je
puno lagao toga ljeta, čak da je i vojnom odsjeku lagao kako je visok metar i
sedamdeset.
Svoje su ratničke priče Papac i Čep svakoga dana obogaćivali novim detaljima
iskopanim iz tamne, vlažne vojničke memorije, koja bi radije da zaboravi sve
te užase, sranja, mirise i zvukove. A uvijek bi se, istinabog, našao i netko tko bi
klimajući odobravao, zaklinjući se da je sve što Papac i Čep kažu živa istina, jer
čuo je taj od jednog Spanjolčeva legionara u Livnu priču o dvojici ludih Blagaj-
lija što su u Vukovaru srušili dva miga - jest, dva: drugi se, kažu, srušio
nekoliko kilometara dalje, kod Negoslavaca. Tada bi se Čep sjetio da se i
njemu tada bilo učinilo da su pogodili još jednoga, ali da nije bio siguran.
Nakon toga obično bi krenula priča o zasjedi u Trpinji, kad je Čep s praznim
kalašnjikovom zarobio devet arka-novaca, potom bi netko s dna šanka
podviknuo - "Ajde ispričaj ono kad se Papac napio pa otišao u Bačku Palanku
po napolitanke... znaš onu, kad nije bilo napolitanki pa on zapalio i
samoposlugu i Palanku!" - na što bi Gubaš s po-ker-aparata obavezno dodao:
"Jest, sjećam se ja kad su na austrijskoj televiziji javili o požaru u Bečkoj
Palanci... bilo na televiziji", a onda bi svi uglas graknuli - "Nije, Gubašu, Bečka
nego Bačka Palanka, Bačka, jebo te Jovan Štraus!"
Zbog Papca je naposljetku skočio rejting čak i njegovom pokojnom djedu Velji,
partizanskom narodnom heroju po kojemu se zvala srednja metalska škola i
koji je u ono zlo komunističko doba svojim časnim prezimenom unuku
prilično olakšao četiri godine školovanja. Staroga
Je prvoborca obitelj iznenada bila zaboravila uoči rata, nekako istodobno kad
je nova vlast u Blagajevcu promijenila ime i školi i ulici koja je nosila djedovo
ime. Sada, zbog vukovarskog heroja Papca, stari su se stanovnici Blagajevca
odjednom sjetili da je njegov djed u onome ratu osobno zapalio Muzaferove
Kuče, najčetničkije^selo u cijeloj Gra-čaničkoj krajini, i da su komunisti poslije
izmislili kako su Kuče zapalili Nijemci, sve da se ne bi zamjerili bosanskim
Srbima. Onda se Papčev ujak sjetio i da je djed Veljo bio haesesovac, daje na
kapi kraj zvijezde imao zakačeno malo drveno raspelo s krunice, da ni Veljina
smrt nije bila nesretni slučaj, nego da mu je onaj potres u Brezovači smjestila
Udba, i da od takvoga hrvatskog domoljuba i heroja nije ni mogao poniknuti
drugačiji unuk od Papca, velikog domoljuba i vukovarskog heroja.
Živjeli su tako Papac i Čep mjesecima na slavi svoje slavonske epopeje i
paradirali u crnim uniformama HOS-ovim kampom kraj sela Zubor, sve dok iz
planinskih utroba dolje oko Huče nisu izronili tenkovi Jugoslavenske narodne
armije i dok nisu u Blagaj evcu shvatili da se rat dovaljao i do njih. Papac i Čep,
hodajuče gradske legende, jedva su dočekali da svoje ogromno ratno iskustvo
stave na raspolaganje rodnome gradu u najtežim trenucima njegove povijesti.
Kako to več obično biva, sreča hrabre, pijane i lude prati poput pouzdanog
beka, cijelim terenom, pa zašto ne bi Papca i Čepa njihovim putem? Njihov je
HOS formalno bio pod komandom Hrvatskog vijeća obrane i po osobnim
zapovijedima tada drugog čovjeka blagajevačkog HVO-a Krste Brekala oni su
obavljali specijalne zadatke, poput zastrašivanja lokalnih Srba, miniranja